Autor: Oggy

Dakle opsirni raport.

U subotu stigli, bez nekih peripetija, smjestili se, smjestaj OK, alles gut, ali vjetar pocinje jako da duva i ne obecava nista dobro. U nedelju pravi orkan. Svi zeljni skijanja, a radi samo jedna zica, spori cetvorosjed na koji se sjatio citav Les Menuires, guzva, haos. Brzi sestosjed odmah pored stoji… Nakon nekih sat vremena staje i cetvorosjed. Posto nam je smjestaj bio malo “na brdu”, sjedamo na bus i krecemo kuci. Srecom, sjeli smo na bus u pogresnom smjeru  i usput smo skontali da radi neki stari dvosjed. Staza dvosjeda vise lici na put nego na stazu, sem u posljednjih 200-njak metara, ali sta da se radi… U nedelju navece vjetar se malo smiruje i pada 10-ak cm novog snijega.

U ponedeljak se otvaraju dve gondole i sestosjed, vec moze da se skija, ali samo po LM. I dalje je guzva, staze su dosta mekane i brzo se razvaljuju, a ono malo cjelca kraj piste se razbucalo u roku od sat ili dva. Cini se da vjetra nema, ali uokolo sve grmi; GSS dejstvuju po lavinama minsko-ekplozivnim sredstvima. U utorak vrijeme super, pomalja se sunce, vjetra ima samo malo po vrhu. Iz nekog razloga, vecina zica koja izlazi na vrh i dalje ne radi, ali konacno mozemo pobjeci u Meribel. Skijanje pocinje da lici na proslu godinu; nailazimo na snow park, malo skakucemo i zezamo se, i peglamo po stazama bez daha, sve siroko, upeglano, nema guzve, fantazija.

I taman kad smo se ponadali da ce vrijeme konacno da se okrene skroz na nasu stranu, u srijedu magla i snijeg. Vjetar po vrhovima duva grozomorno, ali srecom zice rade. Prelazimo u Val Thorens. Staze razbucane i nesredjene, ali hvatamo pomalo off-piste. Popodne neki koje necemo imenovati odlaze da popiju caj, prilegnu, podignu cek od penzije i sl, ja se nalazim sa Patkom Jr. (alias Pace) i Bi_kulom i hvatamo super off-piste rutu izmedju dve staze sa Cime de Caron. I da, Nomad je genijalna skija. Potpuno zaledjena Folgarida Nera u Madonni di Campiglio? No problemo za ovu skiju, dobro je naostri i drzi kao pitbul. Metar cjelca? I jope no problemo, pluta kao brod. Pokusavamo da predjemo ka Orelle preko funitela Grand Fond ali nas vjetar na vrhu odgovara od ideje. Nazalost, pri povratku u nasu dolinu nailazimo na jedan vertikalni pad od nekih 20-ak metara, skacemo preko i pri doskoku Pace povredjuje koljeno u sudaru sa stijenom. Dobro, nije bilo bas tako, udario je u banderu na redu na zici Uglavnom, ako cete da zovete GSS da vas dopelja u sankama u Val Thorens, bolje vam je da imate osiguranje il se mozete trenutno oprostiti od 400E  Mi se vracamo u nasu dolinu, i na zadnjoj zici na Masse pokusavamo da uhvatimo off izmedju dvije staze. Losa ideja – puno je kamenja, i nakon 20-ak metara odustajemo. Ispostavlja se da je spustiti se 20m po cjelcu i strmini puno lakse neko se popeti istim putem. Nakon 10-ak minuta uspijevamo, potpuno mrtvi, i jurimo da uhvatimo posljednju zicu za nase brdo. Usput preticemo dvojac koji zatvara stazu i hvatamo zicu dok ciko preklapa klupe.

U cetvrtak ponovo magla. Idemo u Courchevel, tamo je nize. Nema magle, staze super, guzve samo malo na nekim dijelovima staza, a inace smo gotovo sami. Spustamo se u La Taniu, staza ide kroz sumu, ekipa pici kao luda. I da, RX8 je takodje genijalna skija. Roditeljska ekipa se vraca u LM po klince, Luksemburzani se vracaju u apartman pa pale za Luksemburg, Patak i ja ih pratimo. Vrhovi su okupani suncem, i kontamo da bi na strani ka Orelle moglo takodje da bude sunca. I zaista, penjemo se 3200m, na Cime de Caron, a gore na sve strane samo maglustina, vire samo Mont Blanc i kompanija “3000+” – a ka Orelle sunce. Nakacio bih sliku al ne znam kako se to ovde radi Al sipak – staza Combe Rosael koja vodi ka Orelle je zatvorena. Medjutim, na sredini staze se vide tragovi da je neko prosao, i pokusavamo da skontamo kuda su dosli. Par stotina metara dalje, nailazimo na tragove i skrecemo za njima sa staze. Sunce, cjelac, veseli, Patak puca fotke, sve kao s reklame. Medjutim poslije par stotina metara postaje jasno da tragovi ne vode onuda kuda smo namjerili, i da Combe Rosael ostaje iza brda. Postaje nam malo frka jer postoji mogucnost da staza vozi skroz u Orelle, koji je putem udaljen stotinjak km od naseg mjesta. Al sta je tu je, idemo dalje. Ubrzo ulazimo u oblak, i polako se navlaci magla. Skijamo i dalje i dolazimo u dolinu; magla postaje takva da ne vidimo prst pred okom. I da nema magle, sunce je vec zaslo za brdo: vec je pola 4. Nemamo pojma kud idemo, ostaje nam samo da pratimo tragove i da se nadamo da ovi ispred nas znaju vise nego mi. Imamo veliku srecu u dva pogleda: tragovi su svjezi i nema vjetra da ih zamete, i usli smo u maglu taman kad su tragovi presli na ravno, tako da se mogu pratiti. Nije nam vise do fotkanja, cutimo i Patak i ja, mozak radi ko lud, 300 scenarija u sekundi. U jednom trenutku Patak je skontao neku kolibicu na brdu, ali je ocigledno prazna. Niko ne progovara, ali obojica kontamo da bi mogla posluziti da se sklonimo preko noci. Ipak nastavljamo dalje, bice dan jos nekih pola sata-sat, valjda cemo izbiti negdje, vise nas nije briga je li Orelle ili Tunguzija, samo negdje u civilizaciju… Tragovi vode koso po planini. I konacno, u jednom trenutku izbijamo pored nekakvog jezerceta i drvenog mosta koji vodi preko njega, i na mostu se vidi znak – bar cemo moci da nazovemo nekog i kazemo gdje smo. I konacno, pored mosta – tragovi ratraka! A mi sretni kao mala djeca Pratimo stazu, mota oko brda, i konacno vidimo neko naselje ispred nas. Nakon par trenutaka nedoumice gdje smo, konacno prepoznajemo LM! Ko je bio u 3D, zna o kakvom se potezu radi. Nas spust je trajao 40-ak minuta, bez pauze. Pitam Patka dal osjeca umor, kaze jok. A ni ja. Adrenalin je cudo

Petak, opet slicno vrijeme, maglustina, opet bjezimo u Courchevel. Bi_kul i ja se zaglavljujemo u gondoli na nekih 15-ak minuta; svaki cas krece pa staje, ljuljamo se kao ludi, veoma… interesantno iskustvo U glavnom nista posebno, opet nas je uhvatila magla, pokusavamo bjezati za Orelle ali stizemo prekasno… iduce godine. U centru LM hvatamo posljednje dvije-tri zice. I za ne povjerovati, oblaci su se taman razbjezali, vidljivost konacno kako treba, i odjednom i nestaje umor i skije pocinju da slusaju i sve se slaze. Peglamo bez stajanja, i konacno zica se zatvara i oznacava i definitivni kraj skijanja.

U subotu povratak, kao za inat sunce sija kao ludo, ali nema vise skijanja za nas. Put busom je nova avantura, ali ja mislim da je ovo sasvim dovoljno od mene

U svakom slucaju, za dobrobit svih citalaca, navescu neke pouke koje sam izvukao iz ovih 7 dana:
-budi normalan
-skijas je isti kao poljoprivrednik, seljak, ili tezak. Sve zavisi od vremenskih prilika.
-Luksemburg je centar Alpa; od svega je udaljen 700km. Moguce je da je i centar svijeta, ali jos nije ispitano
-18 litara vina nije nista dovoljnije od 12 litara vina
-mali mrmoti ne mogu da prezive u dzepu
-LSP (luksemburski Samsung punjac) i BOSP imaju razlicite dzekove

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.