Galleries

Jedrenje – Septembar 2009

Autor: MunZe

aj kad neće niko drugi… šort riport
Osam dana na jedrilici bilo mnogo ubavo, što bi reko čika Steva. Kraj septembra a voda neverovatno topla za ovo doba godine. Vetra smo priželjkivali i malo više, ali ga je bilo sasvim dovoljno da se čovek „navuče“ i na ovu priču ko i za skijanje.
Ukrcali smo se u Tivtu i vrlo brzo stigli do Cavtata, a zatim peglali narednih sedam dana po južnom Jadranu (Dubrovnik, Mljet, Korčula, Hvar, Lastovo i Pelješac). Brodić nam je bio i više nego dobar, pouzdan i skoro nerazradjen. Ekipa na brodu, mešovita … magareća. Jedan zubar, par манагера, najbolji kuvar na svetu, puno IT-jevaca i još više magaradi…pa skijaša, i tako. Sve skupa nas 9. Šege i zezancije ko drva.
Niko nije bio pijan, a popili smo za jedan dobar lager kakvog STR-a. Ne pamtim kad sam tako dobro i slatko jeo, a i čika Rade tvrdi da nije davno kuvao s takvim guštom. Valjda se sve sklopilo. Kad smo već kod Radeta, želim da Vam skrenem pažnju na njega. Mlad, lep, pouzdan, odgovoran, čoek na mestu…al koga zabole za sve to. Kuva brate, za medalju. Transfer u Magarad već ugovoren, tako da ga treba naučiti da skija…al ne previše…i ako može, da se ne povredi. Cilj je dovući ga na planinu, a dalje će sam. Samo ga pustite u kuhinju i ne smetajte.
Kapetan Brana, Ana Slana, Biljka, Sandrina, DrOgan, Vlada Vega, Rade Oliver, tebra munZe (ex Neo i ex Top) i još jedan tebra munZe.
Bilo i delfina usput, ribe ništa ili skoro ništa. Čika DrOgan peco puno a upeco malo….al je zato seckao po vasceli dan. Šunku, pomorandže, mezu, sira, jabuke. I nemoj neko da je lanuo „super-secko“ pred njim.
Ponešto smo i naučili, malo o moru, malo o jedrenju, mnogo više jedni o drugima. Puno smo Vas ogovarali i puno se zezali, a falili ste nam…nije da niste.
Poslednjeg dana smo imali i pravi vetar, pa se jedrilo baš nako (biće klip na youtube-u) s ’drenalinom. A kažu da je u Grčkoj tako svaki dan, pa sad znam gde ću i kako ću. Znam i s kime ću, a znam i ko će da nam kuva. Znam ko neće skidati maramu s glave, ko se neće odvajati od GPS-a, znam ko će da zaspi sedeći i da vesla s četkom…
Umesto zastave zemlje domaćina, viore se gaće. Žuto napred a braon pozadi….
pozzz svima

___________________________________________________________

Iz sna me istrgao poznati glas ćelavog prijatelja.

Prethodnu noć smo dogovorili ono najvažnije: Ustajemo ranom zorom u 4, i isplovljavamo što tiše ne budeći ostale, ne bi li u sledećih 12 sati obdanice prešli tih 60 nautičkih milja … koliko smo ostavili za taj poslednji dan naše male avanture zvane „magareće jedrenje po ostrvljima Južnoga Jadrana“. U ta doba, sav pošten svet spava snom … onim najsladjim, pa se u grupu dobrovoljaca za taj poduhvat prijavilo čak trojica (računajući i onoga koji je celu stvar  predložio). Svi smo pogledali u pravcu kapetana koji je samo klimnuo glavom i rekao … zašto da ne. Krenite polako i bez buke, i ne budite nas ostale dok ne zagusti. Ostali su isto tako klimnuli glavama, uz neizbežno: „…kako da ne, ustaćete Vi u 4…al’ popodne…“
Legao sam u skučenu kabinu ispod krme i pre nego što me uhvatio san, za svaki slučaj razradio u glavi sled radnji koje bi valjalo učiniti, ako me ipak Igor probudi u 4 … kako je obećao.
Nije me probudio u zakazano vreme. Protresao mi je rame, 10 minuta pre 4. Obučen. Mislim da je već imao i cigaru u ustima, dopola ispušenu.
Ustao sam brzo i popeo se na palubu, u nadi da ćemo zajednički konstatovati da „ipak nisu ispunjeni svi uslovi, za tako rano isplovljavanje, da pada kiša, da duva loš vetar … šta god već… da se olakšam u more, i nastavim tamo gde stadoh sa snom.
Ali avaj, stvari sa „olakšavanjem“ su išle nepredvidjenim tokom, te sam morao malo više da se posvetim celoj stvari, a u medjuvremenu je ustao i Vlada. Njih dvojica sada, nisu odavali ni najmanji znak bilo kakve želje da se vrate u krevet. Naprotiv. Vlada je već uveliko podešavao GPS, radeći u tom trenutku ono što najbolje zna.
U sledećih 15-ak minuta smo sve predradnje odradili precizno. Sve je išlo kao po loju, kao da smo sve to radili rutinski, i iz dosade…a ne po prvi put u životu. Otkačili smo se sa bove i upalili motor. U sledećih 10-ak minuta nas je čekao prolaz kroz tesnac i mrklu noć. Igor i ja smo se rasporedili sa obe strane pramca ne bi li na vreme spazili nešto sa čim ionako ne bi izašli na kraj, ali smo bar imali utisak da radimo nešto korisno. Za to vreme je Vlada za kormilom, takodje odavao utisak da zna šta radi.
Ostavili smo svetla iz malog mljetskog zaliva za nama, idući ka Kanalu. Mljetski Kanal vam je ono uzdužno parče mora izmedju Pelješca i Mljeta, ne šire od 10 km, u kojem uvek ima vetra . Ubrzo je stala i sitna kiša koja nas je ispratila iz zaliva. Uklonili smo tendu i videli naša sopstvena poziciona svetla visoko gore na jarbolu. Osetismo   kakvu takvu sigurnost, da nas i ostali na moru vide. Valjda.
Malo smo „vrdulali“ po kanalu, što bi reko čika DrOgan… i vrlo brzo postigli koncenzus u vezi kursa kojim treba da se krećemo. I dalje je sve izgledalo kao da znamo šta radimo…motor je monotono radio na 2000 obrtaja, kurs smo držali bez problema. Činilo se kao da smo sve odradili kako treba, i da sada predstoji onaj dosadan deo … prebacićemo na autopilota da obavi rutinu, a mi ćemo kao neki iskusni da prionemo na kafu. Ostaje još samo da saćekamo ostale da se razbude nakon par sati, i odglumimo odgovorne i sigurne mornare.
Bilo je oko pola 5. Još uvek najcrnji mrak. Učinilo mi se kao da se nešto promenilo u vazduhu, nije više bilo hladno. Naprotiv. Sva trojica smo osetili u isto vreme i pogledali se. Postalo je osetno toplije, a vetar je pojačavao. Nije nam trebalo puno da odlučimo. Pravac vetra i jačina su nam upravo odgovarali, obzirom na kurs. Dići ćemo jedra, pa ako nas to i uspori…uvek možemo da odustanemo i kresnemo ponovo motor.
Ručica gasa nije ni ceo minut bila u „leru“, a mi smo već imali oba jedra propisno napunjena vetrom. I ne samo to, kretali smo se pri tom po idealnom kursu. Plovili smo sve brže i brže. Vlada je pogledom kontrolisao brzinomer kod kormila, i izgovarao sve veće i veće brzine dok smo nas dvojica radili sitne korekcije na jedrima, ne bi li dala svoj maksimum. Brzina se ustalila na 6.5 čvorova, naspram prethodnih 5…koliko smo se kretali na motor. Tek tada smo se setili da on još uvek bespotrebno bruji. Kada ga je Vlada ugasio, nastala je prividna tišina. Kao da je sve stalo, osim vetra i nas trojice. Jedra često umeju da prave šum, pa čak i buku…ukoliko se ne podese kako treba, slično zastavi na vetru. Sada se nisu čula. Samo šum talasa koje pravi trup, i fino brujanje zategnutih sajli koje drže jarbol.
Razmenjivali smo poglede, bez puno reči. Ponosni, što nam je ovako pošlo od ruke. Atmosferi je doprineo i šapat, kojim smo medjusobno razmenjivali to malo reči. Valjda da ne probudimo ostale.
Nagnuli smo se prilično po boku, i grabili tiho ka željenom kursu. Brzina, skoro 7 čvorova. Sve je bilo u najboljem redu i pod kontrolom. Tada sam seo zadovoljno, i zabacio glavu unazad gledajući jedra. Bez i najmanjeg nabora. Zadnji rubovi su imali obris onih čudnih parabola, koje sam kao klinac, mrzeo na časovima matematike. Sada su te krivulje imale sasvim drugi smisao. Palo mi je na pamet, da je neko nekada sedeo za crtaćim stolom, trudeći se da konstruiše ovaj brod i ova jedra. Možda je zamišljao pri tom, baš ovakvu noć.
Neko je primetio da je počelo i da rudi na istoku. Teško da bih to osećanje pripisao adrenalinu. Više nešto, kao sreća.
…nekoliko sati kasnije, smo i dalje jedrili sa mnogo jačim vetrom i sa puno više adrenalina. Ceo taj dan je bio vredan da se bude na tom brodu i s tim nasmejanim njuškama.

…al’ to jutro, jbt

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Tignes – Mart 2009

Autor: Maja

Zamislite dan koji počinje tako što ustaješ u 6h ujutro, ideš na posao, presvučeš se, sedaš u kombi koji te vozi do Bg, sedaš u autobus koji te vozi narednih 26 sati do odredišta – takav je za mene bio petak, dan koga se svi koji smo bili u Tignes-u sećamo kako početka lepe avanture.
Na parkingu ispred Sava centra dočekala me je grupica nasmejanih poznatih lica, brzo smo se smestili u autobus i krenuli,(vođa puta Nemanjus je vrlo rano pokazao svoj autoritet), kako smo se udaljavali od parkinga dva para očiju nas je tužno pratilo – čika Krejzi, koji nas je kasnije redovno izveštavao o vremenskoj prognozi, koja se većinom pokazala kako veoma tačna i stariji Panta, koji povredivši nogu nije mogao ovog puta da ide s nama.
Put za Francusku prošao je vrlo dobro, da nam ne bi bilo dosadno u busu pobrinuli su se vođa puta, Top i moja malenkost, te smo organizovali, malu igru pitanja – odgovori, koja se završila deljenjem manjih i glavne nagrade – Neši- crni windstoper, da bi usledila pomama za sad već poznatim „droganovačama“ u tri ukusa. Najviše komešanja i smeha izazvalo je jedno od nagradnih pitanja: „Kako se zove životinjica koju je Ogi prošle godine nehotice ubio a koja je inače simbol mnogih skijališta u Francuskoj?“ (vidiš Ogi mnogi su znali odgovor ). Posle kupovine u Albertvill-u stigli smo u apartmane, bili prijatno iznenađeni smeštajem i za veoma kratko vreme se i smestili.
Prvi, pa sve do poslednjeg dana skijanja protekli su u sveopštem druženju, mislim da sam sve vreme na stazi bila u proseku sa 10-tak ljudi, koji su se naizmenično snimali kamerom, „karvali“ i usavršavali stilove. Staze su stvarno lepo popeglane, ali su mlađani Aca i još neki adrenalinski ovisnici vozili van piste, te se čika Mirko često čudio zašto onda nisu otišli na Kopaonik gde bi svuda imali takvo skijanje. Osim prvog dana kada je bila magla, svi ostali dani su protekli većinom sunčano, oduševili smo se vozom koji nas je dizao sa 2000m na 3456 m visine pri brzini od oko 80km/h, žice su super, povezano je oko 350km staza, Tignes je stvarno pravi raj za one koji vole da skijaju van piste. Neki su preferirali Val d’Isère, neki Tignes, ali za mene ništa lepši osećaj nego kad se rano ujutro spustiš po stazi na kojoj još skoro niko nije prošao, širokoj nekad 100, 150 m i praviš one duge zamahe…
Većina razgovora na stazi se vodila oko toga da li su bolja francuska ili austrijska skijališta, Splića je navijao za Austriju, Nemanja za Francusku, Top je malo raspaljivao vatru, kad vidi da se smirila i naravno uživao u tome Rasprava se još nije završila, a i nema nikakvog zaključka, te slobodno mogu da očekujem i da se nastavi na sledećem skijanju (blago njima oni uvek imaju o čemu da pričaju).
Noći su bile takve da smo umorni od skijanja, što bi rekao Ogi mogli samo da „podignemo ček od penzije“, ali je noćna monotonija bila ispresecana jednim odlaskom u spa centar, i jednim masovnim odlaskom na kuglanje, gde je Kljaja došao do izražaja sve nas pobedivši u kuglanju, dobro, imao je žensku publiku, citiram: „Sve devojke koje skijaju su uglavnom zauzete“ i „Ovog puta je više devojaka krenulo s nama na skijanje, čak tri!“. Sve to i ne bi bilo tako neobično, da se, dok smo se vraćali u apartmane, Top nije zaglavio u liftu sa nepoznatim i oskudno obučenim strankinjama, i ne znam nekako mi se činilo da je bio blažen narednih dana.
Da sumiram:
Ovo skijanje je mnogima pomoglo da usavrše svoje skijaške sposobnosti, naravno onima koji su bili otvoreni za to.
Ovo skijanje nije razgonetnulo pitanje da li su bolja francuska ili austrijska skijališta.

Sve u svemu .. mala reč lepa nedelja  kao i sva dešavanja koja su je pratila, drago mi je da sam bila deo istih.
Sve pohvale za organizaciju i nadasve pozitivnu energiju svih.

Do novog viđenja, sve vas pozdravljam

M.

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Saalbach – Februar 2009

Autor: Bata Bane

Krenuli u petak oko 22.30, preko Zagreba, Ljubljane, tunelom Karavanke, pa dalje ka Salzburgu, i vec ulaskom u Austriju doceka nas sneg u nenormalnim kolicinama sto pored puta, sto na samom auto putu. Oko 07 h stizemo u Zell am Zee, gde u prodavnici se snabdevamo sa hranom i ostalim glupostima. U Saalbach dolazimo oko 10 h i odmah se smestamo u apartman koji je vise nego dobar.
Ma ljudi sta da vam kazem ski pas za 6 dana jeste 195 eura, al svaki euro se isplati, ona masinerija, gondole, 6 guz, 8 guz i sve to sa koznim sedistima i grejacima bre, ne znam samo dali cemo to nekad videti kod nas.
Staza oko 200 km, od cega 20 km crnih al brate najgore crnih, a ostalo crvene i nesto malo plavih.
Uz kupljeni ski pas skija se u Saalbachu, Hinterglamu i Leogangu. Doplatom od 20 eura moze se skijati u Zell am Zeeu, Kitchibilu, ali mislim da je i ovo sasvim dovoljno jer se za tih 6 dana ne mogu obici sve staze.
Staze su perfektno opeglane, bar to kod Austrijanaca ne manjka, bez obzira na kolicinu snega koja je napadala, cak su i preko dana zatvarali neke staze, gde su isterivali po 5 ratraka na jednu stazu.
Zahvaljujuci mom drugu koji je tamo zaposlen u Ski Akademiji doneo mi je neke statisticke podatke koji govore da je Saalbach treci ski centar u Austriji po posecenosti. U prosloj sezoni je bilo nesto vise od 2.4 miliona nocenja tokom sezone.

Sta vise da pisem , jednom recju ski centar za svaku pohvalu

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Tignes – Januar 2009

Autor: Oggy

Daklem ovako… boravih u Tignesu od 3-10. januara. Cetvoroclana ekipa sa pripadajucim cetvorokrevetnim apartmanom – najmanjim cetvorokrevetnim apartmanom u kojem sam ikad bio ali dobro, to je manje interesantno. Uglavnom, smjestaju ne fali nista bitno, i sto je najvaznije, sve je ski-in/ski-out (tj. iz apartmana izlazite direktno na stazu). Pokusacu da vam opisem onaj dio koji vas vise interesuje, a to je kako izgleda samo skijaliste.

Postoji vise naselja sa nazivom Tignes. Posto sam ja navikao samo na skijanje na najvisem nivou nas smjestaj je bio u Val Claretu, najvisem od svih Tignesa, koji ujedno sa Le Lac/Lavachet i cini “glavni” dio Tignesa (Val Claret i Le Lac su medjusobno udaljeni mozda nekih 2km). Ova naselja su odvojena (zaledjenim) jezerom i nalaze se na nekih 2100m n/v. Dosta nize se nalaze Les Boisses i Les Brevieres. Iz Val Clareta zice vas vuku na tri strane, a to su naravno, redom, prva, druga i treca strana.

Otprilike na zapad vodi vas brzi sestosjed Tichot, cija staza nije losa, ali je na njoj uvijek velika guzva, kao i na svim drugim stazama koje se spustaju u neko od naselja. Za “raju iz Tri Doline”: pod guzvom podrazumijevam nesto poput onoga sto se zbiva na stazama koje vode u Val Thorens. Uopste, utisak je da je guzva na 90% dijelova skijalista puno veca nego u 3D. Da li je razlog stvarno to sto 3D imaju duplo vise staza, ili je do razlike u terminima (oba puta smo u 3D bili prakticno u predsezoni) – tek na malo kojoj stazi cete moci da prosisate a da negdje ne zaglavite u saobracaju. Od Tichota dalje imate izbor: spori dvosjed, tanjir ili brzi sestosjed. Dvosjed vas vuce na “naturide”, oznacanu ali neutabanu stazu. Nazalost, ako vas bas ne ubodu smetovi, od njih ne mozete puno ocekivati, jer se naravno sve jako brzo izvozi pa se i potez od 10 metara nedirnutog cjelca bilo gdje po ovim naturide-ovima ili u njihovoj blizini moze smatrati premijom. Tanjir vas vuce na snow park, ali iz nekog razloga ispred prakticno svih elemenata parka (skokovi, gelenderi itd) stalno su bili pobodeni kolci, tako da nismo ni isli. Treca varijanta je brzi sestosjed Grattalu, ciju smo plavu stazu posteno izvozali, onako bas za opusteno uzivanje. Na ovoj strani planine, koja doseze do nekih 2700m mozete dalje otici ka svim ostalim Tignesima, a od staza bih izdvojio crvenu Cyclamen i crnu Sasche. Sasche je onako prilicno “epska”, spusta se skroz u Les Brevieres (najnizi Tignes) i ima nekih 1200m vertikalnog pada koji vas vode kroz more hupsera, strmina, uskih prolaza i zaledjenih dijelova – cesto i u kombinaciji vise ovih elemenata. Uglavnom stvarno vas posteno izmori.

Na sjever mozete ici brzim sestosjedom Les Lanches ili pravim pravcatim vozom, a oba vas vuku ka gleceru Grande Motte gdje mozete izici na najvisi vrh Espace Killy, 3456m. Mi smo imali srecu da nam je prvi dan vrijeme bilo fantasticno, tako da je pogled naravno bio boli glava. Snijeg na gleceru mekan, fantastican, prava uzivancija. Ne mogu posebno da izdvojim neku od staza na gleceru osim Double M, koja je stvarno sjajna – ali nazalost i tu je najcesce velika guzva.

Ako krenete na istok mozete ili nazad u neki od Tignesa, ili u drugu dolinu, gdje se nalazi La Daille. Ako krenete nazad ka Tignesu, ocekujte grozomornu guzvu, osim na crnoj ishupseranoj Campanules. I crna Trolles je jako interesantna, pogotovo njen zadnji dio. Tu imate ogromnu padinu sa koje se, u pogodnom trenutku, kad se guzva malo razidje mozete zaletiti koliko hocete (tacnije koliko imate muda ). Ka La Daille vas vode dva vrha, Fresse i Toviere. Sa Fresse su staze potpuno bezveze (zelene) i trebaju vam dobro podmazane skije da ne morate veslati. Sa Toviere ima par lijepih staza ka La Daille, ali je i na njima nazalost cesto prilicna guzva. Na tim stazama i prestaje vazenje Tignes ski pasa i ulazite u zonu Val d’Isere. U ovoj dolini dojmio me se gornji dio staze Orange i staza OK (na kojoj se valjda i vozi nesto od svjetskog kupa). Opet, pri dnu guzva postaje prilicno velika.

Iz ove doline se mozete prebaciti na vrh Rocher de Bellevarde ili zicom Marmottes ili jos jednim vozom, a odatle imate izbor povratka u La Daille, ili odlaska u Val d’Isere – bilo plavom, ili nekom od dve crne staze. Jedna crna je Epaule du Charvete, koja je puna ogromnih hupsera – mada srecom ne i ledenih. Druga je Face, na kojoj se (pretpostavljam) voze trke spusta. Nazalost, dobar dio Facea je zatvoren za siru javnost, tako da mi ni sad nije bas najjasnije kud se tacno vozi spust. Na jednom dijelu ipak mozete naici na dio staze koji je markiran plavom bojom (ne plava staza, nego ona neka plava farba kojom iscrtaju stazu za spust). Na tom dijelu mi je veoma interesantna bila jedna padina veceg nagiba (u strucnom zargonu: strmopizdina) koja je tako nevjerovatno dobro pripremljena, da mi i dalje nije jasno kako to rade. Zbog strmine svi zivi po njoj puno otklizavaju, ali se za citav dan ne napravi ni jedan jedini hupsercic, a nema ni ledenih ploha (mada je staza jako tvrda).

Nakon sto sidjete u Val d’Isere mozete ili nazad za La Daille, ili prema dva glecera iznad. Interesantno je da vas sa glecera vraca ili crveni Plan, ili crni Rhone-Alps – tako da za silazak u Val d’Isere (racunajuci sve strane) imate 1 plavu, 1 crvenu i 3 crne staze! Nazalost, Rhone-Alps je bio zatvoren zbog treninga, a na Planu je – opet – jako velika guzva.

Glecere iznad Val d’Isere smo nazalost proskijali samo na brzinu – nakon prva dva dana lijepog vremena, slijedila su tri dana sa nesto magle i puno jakog vjetra – kada je ovaj skriboman i zaradio promrzline po nosu (molim da se preskoce zlobne opaske poput “ima i po cemo da zaradi”), tako da nam je za cijeli ovaj prostor ostao samo posljednji dan. Na prvom gleceru staze djeluju dosta blage, ali je snijeg opet pravi glecerski, nema trunke vjestaka, milinica. Na drugi glecer vas vodi Leissieres Express, koji je  od zice – kad malo sredim snimke skontacete zasto. Na drugom gleceru se nalazi i ljetno skijaliste Val d’Iserea, i dvije lijepe crvene staze, Moraine i Cascade, koje me malo podsjecaju na one crvene sa Passo Groste u Madonni di Campiglio, s tom razlikom da je na ovim guzva misaona imenica. Tim prije sam bio zblanut kad sam ugledao 50-ak ljudi kako stoje u redu na tanjiru Signal, koji se nalazi nesto nize. Posto je 90% ljudi u redu nosilo ruksake, pogled gore je naizgled otkrio misteriju: posiroka i postrma padina, neutabana i tri milijarde tragova skija na njoj. Medjutim sve postaje potpuno jasno tek kad se popnes liftom: sa druge strane prevoja, cijela strana planine puna, ali puna powdera. Poucen iskustvom iz 3D  drzao sam se one “ko pita ne skita” pa sam saznao da se odatle moze spustiti na raznorazne strane, pa i skroz do mjesta zvanog Le Fornet koje je i zavrsna tacka Espace Killya (ruta od nekih mozda 1km vertikalnog pada). Nazalost, vec smo bili u cajtnotu za povratak u Tignes, tako da sam bio primoran da izaberem kracu rutu i vratim se na gondolu Vallon de l’Iseran.

Summa summarum, bilo je jako jako lijepo. 3 dana relativno loseg vremena su donekle pokvarila utisak (ne pomaze ni cinjenica da sam u srijedu visio vise od sat vremena na jakom vjetru na zici Fresse), ali smo se lijepo iskijali.

Na kraju, nekoliko predjenja u odnosu na 3D. Reklo bi se da je skijaliste tu negdje po samom prostranstvu ali je dosta vise “razudjeno”. Ovo nazalost znaci i da vam treba podosta vremena da se prebacite iz jednog dijela u drugi. Infrastruktura je osjetno slabija, negdje recimo na nivou Courchevel-a. Poveznice su sve redom brze i moderne, ali spore zice i tanjiri nisu nikakva rijetkost. Osim toga, i guzva je mnogo veca, ali opet, vrlo je moguce da je tu u pitanju razlika u terminima. Moguci razlog je to sto se ove sedmice u Tignesu odrzavao Airwaves, takmicenje freestylera (big air, halfpipe, moguls, ski cross), tako da je navece stvarno bilo sta da se vidi. Uzimajuci u obzir i nemale pare koje valja izdvojiti za Tignes, u odnosu cijena/kvalitet po meni 3D odnosi ubjedljivu pobjedu… Bice da je izbor 3D za prvo skijaliste gdje smo otisli bio zajeb, sad samo moze dole Ili neke varijante kao drug Saponen, manja i manje poznata skijalista pa udri po freeride…

Eto, ko stize ziv do ovde da sve procita, svaka mu cast…

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Tignes, Decembar 2008

Autor: Dario

Dio BL ekipe je želio da proba nešto novo ove godine ( princip hljeba preko pogače) i, koliko vidim iz Oggijevog i Nemanjinog opisa, prošla slično, možda i lošije nego vi u LM.
Objektivno, skijalište je extra dobro, ali vrijeme i loše uređene staze od nedelje do srijede su u meni i ostalima koji su bili prošle godine u 3D razvile priličnu frustaciju pa smo primjećivali samo loše strane.
Ukratko:
Nedelja – radi jedan 6sjed do podne, poslije pale i drugi (Palafour), staze potpuno nesređene, magla, sitan snijeg pada čitav dan, skijamo se do pola 5 i lagano proklinjemo sudbinu, veza za Val d’Isere nije radila do srijede

Ponedeljak – napadalo bar 60 cm preko noći, i dalje pada, ustajemo i sjedamo na bus do centra da vidimo šta dalje, u Le Lac-u i Le Lavachet-u (gdje smo mi spavali) ne radi ništa, radi jedna žica u Val Claret-u, povratak u apartman po skije, vožnja busom i skijanje po magli na razrovanaj stazi na kojoj je neopisiva gužva. Oko 2 sata se razbistrilo, sunce sija kao na razglednici a Francuzi ne pale liftove. U pola tri gužva na liftu me tjera da prekinem, neki su ostali i dočekali paljenje drugog lifta u Val Claret-u. Dan za plakanje.

Utorak – skijanje od 9:00 do 16:45 po snijegu, kiši i magli, sretni što liftovi rade

Srijeda – otvaraju vezu za VD ali samo do La Daille, tamo su uslovi isti, staze neutabane i mekane, magla i snijeg

Četvrtak – skijanje kakvom smo se nadali, sunce sija većinu dana, sredili su staze i izdržale su do kraja, kako u Tignesu tako i prema VD ali do tamo se može samo gondolom nizbrdo. Pošto je bilo sunčano nije nam padalo na pamet da dangubimo u gondoli pa se vraćamo u Val Claret da bi se popeli na Grande Mote, 3456 metara visoku kotu. Pogled je fantastičan a staza odlična.

U petak, uprkos prognozi, opet magla i loša vidljivost ali su bar staze popeglane i skijanje je bilo O.K.

Rezime – ostaje žal za stazama koje su bile u planu a ostale su neovjerene ( Face, Sache, Silene, Campanules, Epaule de Charvet, Rhône-Alpes, Piste ’G’, Piste ‘S’..) ali mislim da se neću vraćati tamo, rizik da su zatvorene je priličan.

Oggy, parking je besplatan samo u Les Boisses-u ali bus konekcija ne odgovara redu vožnje koji se nađe na internetu. Uz to, subotom veza ne postoji uopšte, pogodi zašto.
Mi smo bili sa 5 auta, platili smo jedan parking za auto koje nam je bilo shuttle do Les Boissesa u subotu i petak, parking u petak veče (od 22 do 05 h) smo platili 6 Eura. Ako ste sa jednim autom mislim da je jedina sigurna opcija da istresete 69 Eura, sve ostalo je rizično.
Što se tiče rute do tamo, ne vidim ni jedan razlog da ne ideš preko Frejus-a, kilometraža ista, putarina ista, tunelarina ista a preko Frejus-a si već vozio. Mi smo ovaj put eskivirali nepotrebni trošak od 8.8 Eura između Frejus-a i Albertville-a tako što smo nakon tunela sišli sa autoputa i pratili zelene putokaze za Albertville. Put odličan, 90 -110 km/h bez problema, na 60 km puta dođe skoro na isto.
Možeš izbjegavati i Slo vinjetu ali mi nismo, trebaće za Ober i Nassfeld.

3 Doline – Decembar 2008

Autor: Oggy

Dakle opsirni raport.

U subotu stigli, bez nekih peripetija, smjestili se, smjestaj OK, alles gut, ali vjetar pocinje jako da duva i ne obecava nista dobro. U nedelju pravi orkan. Svi zeljni skijanja, a radi samo jedna zica, spori cetvorosjed na koji se sjatio citav Les Menuires, guzva, haos. Brzi sestosjed odmah pored stoji… Nakon nekih sat vremena staje i cetvorosjed. Posto nam je smjestaj bio malo “na brdu”, sjedamo na bus i krecemo kuci. Srecom, sjeli smo na bus u pogresnom smjeru  i usput smo skontali da radi neki stari dvosjed. Staza dvosjeda vise lici na put nego na stazu, sem u posljednjih 200-njak metara, ali sta da se radi… U nedelju navece vjetar se malo smiruje i pada 10-ak cm novog snijega.

U ponedeljak se otvaraju dve gondole i sestosjed, vec moze da se skija, ali samo po LM. I dalje je guzva, staze su dosta mekane i brzo se razvaljuju, a ono malo cjelca kraj piste se razbucalo u roku od sat ili dva. Cini se da vjetra nema, ali uokolo sve grmi; GSS dejstvuju po lavinama minsko-ekplozivnim sredstvima. U utorak vrijeme super, pomalja se sunce, vjetra ima samo malo po vrhu. Iz nekog razloga, vecina zica koja izlazi na vrh i dalje ne radi, ali konacno mozemo pobjeci u Meribel. Skijanje pocinje da lici na proslu godinu; nailazimo na snow park, malo skakucemo i zezamo se, i peglamo po stazama bez daha, sve siroko, upeglano, nema guzve, fantazija.

I taman kad smo se ponadali da ce vrijeme konacno da se okrene skroz na nasu stranu, u srijedu magla i snijeg. Vjetar po vrhovima duva grozomorno, ali srecom zice rade. Prelazimo u Val Thorens. Staze razbucane i nesredjene, ali hvatamo pomalo off-piste. Popodne neki koje necemo imenovati odlaze da popiju caj, prilegnu, podignu cek od penzije i sl, ja se nalazim sa Patkom Jr. (alias Pace) i Bi_kulom i hvatamo super off-piste rutu izmedju dve staze sa Cime de Caron. I da, Nomad je genijalna skija. Potpuno zaledjena Folgarida Nera u Madonni di Campiglio? No problemo za ovu skiju, dobro je naostri i drzi kao pitbul. Metar cjelca? I jope no problemo, pluta kao brod. Pokusavamo da predjemo ka Orelle preko funitela Grand Fond ali nas vjetar na vrhu odgovara od ideje. Nazalost, pri povratku u nasu dolinu nailazimo na jedan vertikalni pad od nekih 20-ak metara, skacemo preko i pri doskoku Pace povredjuje koljeno u sudaru sa stijenom. Dobro, nije bilo bas tako, udario je u banderu na redu na zici Uglavnom, ako cete da zovete GSS da vas dopelja u sankama u Val Thorens, bolje vam je da imate osiguranje il se mozete trenutno oprostiti od 400E  Mi se vracamo u nasu dolinu, i na zadnjoj zici na Masse pokusavamo da uhvatimo off izmedju dvije staze. Losa ideja – puno je kamenja, i nakon 20-ak metara odustajemo. Ispostavlja se da je spustiti se 20m po cjelcu i strmini puno lakse neko se popeti istim putem. Nakon 10-ak minuta uspijevamo, potpuno mrtvi, i jurimo da uhvatimo posljednju zicu za nase brdo. Usput preticemo dvojac koji zatvara stazu i hvatamo zicu dok ciko preklapa klupe.

U cetvrtak ponovo magla. Idemo u Courchevel, tamo je nize. Nema magle, staze super, guzve samo malo na nekim dijelovima staza, a inace smo gotovo sami. Spustamo se u La Taniu, staza ide kroz sumu, ekipa pici kao luda. I da, RX8 je takodje genijalna skija. Roditeljska ekipa se vraca u LM po klince, Luksemburzani se vracaju u apartman pa pale za Luksemburg, Patak i ja ih pratimo. Vrhovi su okupani suncem, i kontamo da bi na strani ka Orelle moglo takodje da bude sunca. I zaista, penjemo se 3200m, na Cime de Caron, a gore na sve strane samo maglustina, vire samo Mont Blanc i kompanija “3000+” – a ka Orelle sunce. Nakacio bih sliku al ne znam kako se to ovde radi Al sipak – staza Combe Rosael koja vodi ka Orelle je zatvorena. Medjutim, na sredini staze se vide tragovi da je neko prosao, i pokusavamo da skontamo kuda su dosli. Par stotina metara dalje, nailazimo na tragove i skrecemo za njima sa staze. Sunce, cjelac, veseli, Patak puca fotke, sve kao s reklame. Medjutim poslije par stotina metara postaje jasno da tragovi ne vode onuda kuda smo namjerili, i da Combe Rosael ostaje iza brda. Postaje nam malo frka jer postoji mogucnost da staza vozi skroz u Orelle, koji je putem udaljen stotinjak km od naseg mjesta. Al sta je tu je, idemo dalje. Ubrzo ulazimo u oblak, i polako se navlaci magla. Skijamo i dalje i dolazimo u dolinu; magla postaje takva da ne vidimo prst pred okom. I da nema magle, sunce je vec zaslo za brdo: vec je pola 4. Nemamo pojma kud idemo, ostaje nam samo da pratimo tragove i da se nadamo da ovi ispred nas znaju vise nego mi. Imamo veliku srecu u dva pogleda: tragovi su svjezi i nema vjetra da ih zamete, i usli smo u maglu taman kad su tragovi presli na ravno, tako da se mogu pratiti. Nije nam vise do fotkanja, cutimo i Patak i ja, mozak radi ko lud, 300 scenarija u sekundi. U jednom trenutku Patak je skontao neku kolibicu na brdu, ali je ocigledno prazna. Niko ne progovara, ali obojica kontamo da bi mogla posluziti da se sklonimo preko noci. Ipak nastavljamo dalje, bice dan jos nekih pola sata-sat, valjda cemo izbiti negdje, vise nas nije briga je li Orelle ili Tunguzija, samo negdje u civilizaciju… Tragovi vode koso po planini. I konacno, u jednom trenutku izbijamo pored nekakvog jezerceta i drvenog mosta koji vodi preko njega, i na mostu se vidi znak – bar cemo moci da nazovemo nekog i kazemo gdje smo. I konacno, pored mosta – tragovi ratraka! A mi sretni kao mala djeca Pratimo stazu, mota oko brda, i konacno vidimo neko naselje ispred nas. Nakon par trenutaka nedoumice gdje smo, konacno prepoznajemo LM! Ko je bio u 3D, zna o kakvom se potezu radi. Nas spust je trajao 40-ak minuta, bez pauze. Pitam Patka dal osjeca umor, kaze jok. A ni ja. Adrenalin je cudo

Petak, opet slicno vrijeme, maglustina, opet bjezimo u Courchevel. Bi_kul i ja se zaglavljujemo u gondoli na nekih 15-ak minuta; svaki cas krece pa staje, ljuljamo se kao ludi, veoma… interesantno iskustvo U glavnom nista posebno, opet nas je uhvatila magla, pokusavamo bjezati za Orelle ali stizemo prekasno… iduce godine. U centru LM hvatamo posljednje dvije-tri zice. I za ne povjerovati, oblaci su se taman razbjezali, vidljivost konacno kako treba, i odjednom i nestaje umor i skije pocinju da slusaju i sve se slaze. Peglamo bez stajanja, i konacno zica se zatvara i oznacava i definitivni kraj skijanja.

U subotu povratak, kao za inat sunce sija kao ludo, ali nema vise skijanja za nas. Put busom je nova avantura, ali ja mislim da je ovo sasvim dovoljno od mene

U svakom slucaju, za dobrobit svih citalaca, navescu neke pouke koje sam izvukao iz ovih 7 dana:
-budi normalan
-skijas je isti kao poljoprivrednik, seljak, ili tezak. Sve zavisi od vremenskih prilika.
-Luksemburg je centar Alpa; od svega je udaljen 700km. Moguce je da je i centar svijeta, ali jos nije ispitano
-18 litara vina nije nista dovoljnije od 12 litara vina
-mali mrmoti ne mogu da prezive u dzepu
-LSP (luksemburski Samsung punjac) i BOSP imaju razlicite dzekove

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Madonna di Campiglio – Mart 2008

Autori: Marko, MunZe, Miloš, Crazy

Marko

Dođoše….

Što se odmora tiče, tek će ga biti (govorim u svoje ime )

Što se celokupnog događaja tiče, ostaviću nekom drugom kad se naspava i odmori i dođe na forum da napiše par lepih, pošto ja ako bih pisao jedino što mi je ostalo u lepom sećanju je put do Italije i prva dva dana skijanja tamo.
Put malo duži nego što smo možda planirali, iskreno nisam ni gledao na sat ni kad smo krenuli ni kad smo stigli ali priča se da smo duže putovali
Smeštaj…. i više nego što sam ja očekivao hotel sa 3 zvezdice oma pored staze, sređeno, fino kulturno, bez ikakve zamerke. Rekoh prvu noć, a reći ću i sad, čika Crazy svaka čast!

Ujutru priprema i krenusmo po skipass i onda na dalje u peglanje `talijanskih staza koje su bile prilično tvrde ali sređene bar taj prvi i drugi dan. Snega bilo, sve žice radile i oduševljenje na sve strane. Sunce peče, bez faktora 50 nije se smelo na stazu i bez nečega za na glavu, što se pokazalo kao kobna greška potpisnika ovih redova par dana kasnije, ali o tom` po tom`, tj. nekom drugom prilikom.

Nadalje kreće agonija što moja, što meni bliskih ljudi tako da nisam baš najprozvaniji da pišem kakav je provod bio kasnije i kakvo je skijanje bilo do kraja.

Da se ja pitam radije bih zaboravio ovih 7 dana života, ali dobro. Neko mi tamo reče, life is a bitch and then we die.

Sve u svemu jоš jedno i više nego uspešno putovanje Ski Magaradi u inostranstvo ovaj put u daleko većem broju od prošlogodišnjeg, čika Crazy opet svaka čast, živ nam bio

Pozdrav svim putnjacima u IT i želim Vam da se opet vidimo sledeće godine u nekom od inostranih skijališta.

Munze

Ma izašo mu herpes bre, ko jabuka…kad neće da jede beli luka.
Zapravo, ne računajući Nenu koja je posle pada morala na operaciju ramena…mislim da smo u stvari sjajno prošli. Temperature su na svim stazama ispod 2.000 m bile ceo dan u plusu osim noću. To znači da su sve južne padine do 10 h bile ledene ploče a već u 12h eto kačamaka. Najgore su bile staze na južnim padinama….koje su delom bile u hladovini, pa se desi da na deonici od 200 m voziš po ledu, a onda naglo upadneš u kašu.
Taktiku smo usvojili od prvog dana…. najkasnije do podneva se popeti iznad 2.000 m tj. biti na Groste-u ili Marillevi koji gledaju na sever.
Sve u svemu, što reče Crazy u jednom trenutku…ko je hteo, mogo je da se usere od skijanja. Ja nisam bez kondicije, al sam se redovno zabadao u krevet pre 22h (osim jedne večeri….kad su Oggy i Pače imali gitarski recital).
Za razliku od prošle godine, vodio nas secikesa Crazy i u Passo Tonale-u. Ona crna staza na severu je isto tako konza…kao i munze što je.  Sjajna staza, koja čak izgleda mnogo strašnije na slikama. Ipak veći dojam su na mene ostavile one dve crne, u Marillevi.  Nastavljaju se jedna na drugu, tvrde ceo dan, i lepe brate….dinamične. Sve vreme vrludaju kroz šumu, puno krivina sa poprečnim nagibima…
Eto…a ovi što neće da jedu beli luka…imaju proliv, pa herpes, pa neće niko da se ljubi s njima…

 

Miloš

Što se mene tiče, skijanje je bilo super. Od pola devet do jedan moglo je da se skija na tvrdim stazama (pravac jug-sever) a posle toga fantastično skijanje na Bambi stazi gde sam izigravao instruktora skijanja najmlađem skijašu ove naše magareće ekspedicije.
Smeštaj je bio odličan, gazda (Maradona) više nego korektan, jedino što su neki imali maler da se razbole i Nena što se povredila ali jbg…

 

Crazy

Po meni sve u svemu bilo je super, smestaj vrhunski, bas kako smo i ocekivali, skijanje i sneg odlicni s obzirom na temperaturu, drustvo sjajno….bilo je nekih manjih i ne mnogo bitnih problemcica, ali nista strasno.

Zao mi sto se Nena onako sredila i nadam se da ce joj uskoro biti bolje…ali je dobro da nije bilo nekih drugih ozbioljnijih padova i povreda…

Zahvaljujem se svima na strpljenju, na nezivoljevanju, na razumevanju za moju brigu i frustracije u pokusaju da izbalansiram sve zahteve i mogucnosti kako bi svima bilo OK…

Specijalna zahvalnost Topu sto mi je izigravao telohranitelja i sto me trpeo 7 dana u app, Vuji sto je se suzdrzavao i pokusavao da drzi zatvoren golubarnik (bezuspesno), Bojani sto je organizovala nako lep usati kviz u busu, sa sve nagradama i magarecim diplomama, Nini i Nemanji sto smo ih cekali pola sata na povratku pa smo imali prilike da se zdruzimo u nevolji, Nidzi sto je pravio lepe fotke i stalno se gubio po sumi, svima koji su nosili pljoske sa nektarom na stazu, i na kraju Mini, najmladjem magarencetu, koja je bila najveci junak i izdrzala celi put i jos naucila da skija

Nadam se da su se svi lepo proveli kao ja i da su se “usrali od skijanja” sto rece neko pametan.

Pozz pa se vidimo opet negde po beloj Evropi

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Col du Ptit Saint Bernard, Januar 2008

Autor: Sapa

…. odlucio sam da jos jednom opisem tog Svetog Bernarda.
Taj skicentar mu ga geografski dodje na granici It i Fr na istoimenom prevoju kojeg francuzi zovu Col du Ptit Saint-Bernard a italijani Colle de Piccolo San Bernardo. Nema ni 10 km vazdusne linije od Mont Blana. Inace u ljeto najobicniji magistralni prevoj izmedju te dvije zemlje. Ljeti ga je presao i Hanibal sa krdom africkih slonova u nadi da ce da opaja Rim i okolinu, tad kontam da nije bilo saobracajnih znakova na visini od 2200 metara, sad od decembra skijas istoimenom crvenom stazom (relano plavom) pored bankina i ne moras da se pridrzavas uputstava i vozis 40km/h., jerbo uglavnom jedva vire iz snjega.
Skicentra na it. strani se zove La thuile i tu se zavrsava onaj skijski raj zvani Valle dAoste (courmayeur, breuil/cervinia itd, itd).
Inace na Italijanskoj strani sam cuo dosta naseg jezika tj hrvatskog.
I vidijo puno ljudi u opremi hrvatske skijske reprezentacije. Dal su takmicari ili vole da se shepure u ‘dresovima’ nemam pojma, pili su kafu kao i ja pa nisam mogo da procjenim jesu li kao skijsi zajebani il su samo rekreativci. U svakom slucaju La Thuile je malo zivlje mjesto, nije ruzno, ali nije ni nesto posebno arhitektonski, ali ima bolje skijanje nego na francuskoj strani. I naravno na italjinskoj strani se puno bolje jede i pije a za manje pare nego kad predjes prevoj i stignes kod francuza.
Na francuskoj strani je skicentar La Rosiere na 1850m i meni ostao u monogo dragoj uspomeni pa cu ga opet sigurno posjetim. Ljepsi arhitektonski, ali staze na toj strani prosjkijas za dan-dva, a offpiste nije neki, sem ako ne odes bas daleko u teren, sto i nije preporucljivo da radis sam. I tamo ima par superbrzih i dugih crvenih staza kroz shumu koje se spustaju do 1100 mnv, sto narvno cesto utice na kvalitet snjega kad se spustis malo nize (jug, jugo zapad), te su mi se staze cak vise dopale nego na italijanskoj strani jerbo su nagibom ni prestrme a ni pre blage, a staza dosta siroka (za razliku onih kod Italijana), tako da se mosh komotno zaletit ko maluman na nize. Kod itaijana ili su staze kroz shumu ili prestrme ili preblage, neku sredinu nesto ne vidjeh. Inace u ovom skicentru se skija izmedju 1200 i 2600 mnv. A S.Bernardo stoji poznat kao centar sa velikom kolicinom padavina, zbog sudara par razlicitih vazdusnih struja. I ove godine kao i proteklih, u prosjeku, imali vise snjega nego veci centri tipa (LesArcs, 3 Doline…..)
La Thuile je mislim vama iz Srbije blizi barem 150-200 km nego La Rosiere (sem kad dodjes ljeti pa ides preko prevoja onda je to 10-15 km jedno od drugog inace fuckin far-a-way autom, neko mi rece da kad zakasnis na zadnju zicu oko 15do4 sa taksijem putujes puna 3 sata (i malo vise) da se vratis u svoje maticno selo.
E sad postoje tema onog topica 3 Doline (nigdi lada nema), da uporedim ta dva centra; ma ne moze nikako to dvoje da se poredi. Za ljubitelje gutanja kilometara (300,400,500 i vise….) je ovo taman malo premalo, ali za ljubitelje zimskog ugodjaja, zacudo jako domacinksi raspolozenih francuza, za skijanje offpiste u okolini, za totalno relaxed atmosferu i na liftovima i na stazama i u selu….e onda treba posjetit st.Bernardo. Inace autom od La Rosiere si za 15tak minuta kod liftova koji voze u LesArcs (i izvoze te s druge strane cuvenog Aguile Rouge), a za 25-30 minuta si u Tignesu. Tako, kome StBernardo dosadi moze uvijek da skoci u ove velike centre.
E sad cijene: Hrana, pice puno jeftinije nego u 3 Doline. Belgijsko pivo (znaci vrhunsko) u engleskom trendy pabu kosta 2,50 (10 piva odjednom €20).
U 3 Doline to kosta, mmm duplo i jos malo vise. Pizza 8,9,10…u 3 D mslim da pocinje od 12 I tako dalje. E sad zbiljne vecere, su kao i svuda skupe, ali za Velike Majstore kuhinje to nije problem :-).
E sad aranzman: da odma bude jasno. Ja da zivim na Balkanu, ipak bih isao u 3 Doline. Mislim da su aranzmani u 3 D jeftinij (e sad neznam kolko kostaju na Italijanskoj strani). Mene je apartman, za Bozic od 22g dec. (dakle visoka turisticka sezona) kostao 430 evra za 7 dana (apartman za 4oro). Uplatijo sam ga direktno preko sajta skicentra la rosiere.
Skipas stBernardo me je kostao €199,- za 8 dana. Ovi jarani iz Skimagaradi su isli za 180 evra (i app i skipas), dobro isli su u predsezoni, a ja u naj skupljoj sedmici, ali ipak mislim da su aranzmani u 3 D dosta jeftiniji.
La Rosiere ima sad uglavnom nesto luxuznije apratmane. Jerbo pokusavaju da privuku ‘finu publiku’ i porodicni narod. Tzv turisticki radnici su me iznenadili. U apartman sam usao cim sam stigao u selo tj oko 10 i 30 ujutro, to mi se nikad prije nije desilo. Pitam kad moze da se udje (a kontam znam i sam odgovor: 16:00), u turisti birou kazu moze odma. Docekuje me tip kod apartmana otvara mi vrata, unosi moju torbu, pokazuje nam sve, ko da smo iznajmili ‘suite’ sa 5 zvijezdica a ne naj obicniji apartman od 30tak m2. Otvara balkonska vrata a ono puko pogled na dolinu i Les Arcs tacno preko puta. Pokazuje ono sve, govori kako se koji vrh zove ??? Ja nista ne kontam, reko jesmo mi jos uvijek u francuskoj ili je ovo neka africka kolonija, covjek ljubazan bas ko da sam ja neki kolonijalni turista, a on crnacki urodjenik. Sve objasnjava do u detalj, dje je supermarket dje se kupuju skipassovi, dje je ponjemu naj bolji skiservis………meni vec pomalo dosadijo; Reko stipu majke ti, ‘ocu da idem da skijam  Ovakve stvari mi se nigdje i nikad prije nisu desile u Francuskoj (pa ni u Svajcarskoj da budem iskren). Svi su ljubazni i opusteni i nekako je ritam usporeniji nego npr. u 3 D. Kad smo izlazili iz apartmana zaksnili pola sata s predajom kljuceva, no problem, covjke usao ovlas, za 5 minuta, pogledao jel sve oke i na vratima nam vratijo depozit. (prvi Francuz koji je od mene dobijo napojnicu :-)). Ne kao u ValThorensu gdje sam uvijek morao cekati par sati da mi vrate depozit (i gdje su mi jednom prilkom nepostojece manjakavosti u apartmanu naplatili € 50,- ).
Vec sam rekao da La Rosiere ima fantastican polozaj u zavjetrini i na suncanom platu. Mjesto sa najvise suncanih dana u godinu u Savoi. A kucice sve od kamena i drveta, ni traga betonu. ljupko, ni na takvu ‘supitlnu arhitekturu’, se u Francuskoj bas nisam navikao.
PS
La Rosiere je jedno od rijetkih mjesta u Francuskoj iz kojeg ima organizovano Heli-skijanje (taj sport je u francuskoj zabranjen), ali ovdje vjesto koriste cinjenicu da granice sa Italijom, tako da ljude spustaju na Italijansku stranu terena. Ova dekadencija nije cak ni toliko skupa (200 evra jedan ‘drop).
Sve u svemu vrijedno posjete. Ali ko ide za van serijsko, svemirsko, full-skijanje dok ne izumres, a prevaljuje 1500km da dodje do francuske, taj treba da ide u 3 Doline.
Za one koji traze skijanje sa vise shmeka, evo ga i linak: http://www.larosiere.net/

Splavarenje – Banja Luka – Septembar 2007.

Galeriju slika sa ovog okupljanja možete pogledati ovde.

Doboj – April 2007 (prvo Magareće okupljanje)

Autor: Stekan

Preuzeto sa http://www.skijanje.rs/forum/showthread.php?t=1382

Evolucija je proces (a to znači da traje). Hinsan (čo’ek) od rođenja prolazi kroz razne faze. Prvo pelene i kenjanje u pelene, pa privikavanje na nošu, pa na WC školjku i na kraju umre od starosti, a da se još nije navikao da svaki put pusti vodu.

Slično je i sa učesnicima ovog foruma. Od prvih postova, do prvih upoznavanja, prvih zajedničkih skijanja, prvih zajedničkih ljetovanja do zajedničkog staračkog doma (poželjno na kakvom glečeru).

Ja sam trenutno u fazi magarovanja, tj. osjećam sa kao ski magare. A simptomatično (ovu riječ redovno koristim) je to da nisam i jedini. Kao što se muhe vole okupljati oko nečega, tako smo se i mi okupili oko zajedničke ljubavi (sjetiću se šta to bi). Prve kontakte smo uspostavili zahvaljujući ovom forumu i to uglavnom u periodu van skijaške sezone, a vremenom smo evoluirali u ski magarad. Ima nas i koji znaju skijati. Borderi su trenutno zastupljeni samo preko mojih juniora koji voze i skije i board.

Mi smo samo jedna neformalna ekipa zaljubljenika u skijanje koje žele da se druže i ljeti a naročito zimi. Svi smo ravnopravni, osim što sam ja najviši, a Hehehe ima najveći hupser. Nemamo organe, osim onih ličnih koji nisu za pokazivanje. Nemamo ni skupštinu, ali se redovno okupljamo. Jedino što nas razlikuje od ostalih ljubitelja zimskih sportova su klempave uši i dugačak rep (Oggy-jev je najduži, mislim na rep).

Zašto baš magare, a ne npr. kišna glista? Prvo pominjanje riječi magare je bilo rezultat iskrivljenog čitanja naziva Magfire cijenjenog proizvođača skija iz Begunja, jer su slova F i I zajedno ličila na slovo A. Koristim prošlo vrijeme, jer je izgled natpisa promijenjen za sezonu 07/08. A magare je jedna izuzetno plemenita životinja. Cijenjeni drug i gospodin Sapa je jednom negdje na ovom forumu napisao slijedeće:

Magarac je puno vise primjeran simbol pozitivnog skijaskog duha, nego sto bi se to na prvi pogled dalo naslutiti; obrati paznju na stereotipne karakteristike magarca:
1. Tvrdoglavost: Pravi skijas je uvijek tvrdoglav. Tvrdoglavost proistice iz optimizma-zelje da se skija, pa taman i ako za skijanje nema realnih mogucnosti. Stajati na daskama, bas u inat logici i vremenskim prognozama, e to moze samo pravi ski-magarac.
2. Snaga: Magarci ne samo da su tvrdoglavi no su i “nad-ljudski” jaki; vuku i tamo gdje drugi odustaju. Isto vrijedi i za prave skijashe.
3. Spretnost-stabilnost: Magarci su rijetke vuchne zivotinje koje s lakocom mogu i po ‘kozijim stazama’. Sta bi jedan skijash sebi mogao drugo da pozeli nego da posjeduje takve kvalitete, da stigne na terene o kojima obicni smrtnici samo mashtaju. Eto npr. Konj; simbol brzine i elegancije, ali samo kad se radi o ravnici. Na terenima na kojima caruju magarci, se konj pretvara u nespretnu/nezgrapnu zivotinju. Meni kao ljubitelju offpist skijanja se bash svidja poredjenje s magarcem
4. Individualizam. Magarci mogu danima biti sami, na zabacenim mjestima, bez da imalo osjecaju nostalgiju za drustvom. Magarci su klasicni primjer zivotinja koje karakterishe stil: ‘o sebi pri sebi’. Skijanje je individualni sport i nije bez osnova sebe usporediti sa jednim magarcem. Lijepo je skijati sa drustvom, ali bit sam sa planinom je poseban osjecaj; jedan od rijetkih momenata kad postajes svijestan samog sebe i svoje nistavnosti.
Barem kad se o ovom sportu radi nije ne umjesno i ne primjerno sebe zvati magaracem.
Dakle dobra vam sreca dragi moje kolege ski-magarci.

Nit’ šta dodati, a oduzeo sam samo pola zadnje rečenice. Rešpekt i kacigu dolje.

Prvo okupljanje ski magaradi se desilo u Doboju 28. i 29. aprila 2007. Zašto baš u Doboju? Sudbina je tako htjela.

Bilo nam je mnogo ubavo. Išli smo na Ozren da analiziramo neki roštilj, obišli smo tvrđavu a kod našeg domaćina druga Topa smo razmjenjivali šale i pošalice. Prisutni su bili Top, MunZe, Zorica, Nemanjus, Nina, CrazyKong, Markoos, Hehehe, Dex, Oggy i dakako moja neskromna malenkost.

Fotke sa istorijskog prvog magarećeg okupljanja možete pogledati u galeriji.