Galleries

Tignes – Decembar 2016

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

[Best_Wordpress_Gallery id=”7″ gal_title=”Tignes Decembar 2016″]

Saalbach 20.02 – 22.02.2015 WC 2015 reportaža

– Pripremio Nemanja Stanić

Nakon punih 14 godina, atraktivna spust staza „Schneekristall“ popularnog austrijskog skijališta Saalbach-Hinterglemm ponovo je vraćena u karavan svetskog kupa u alpskom skijanju. U periodu od 20.–22.02.2015. imali smo čast da pristustvujemo treninzima i trkama muškog spusta i superveleslaloma.

1

U petak, prvog dana našeg boravka u Saalbach-u, prisustvovali smo drugom treningu spusta, sa početkom u 11:30 h. Trening su obeležile nešto opreznije vožnje mnogih takmičara, odustajanja, ali i izbijen zub jednog od glavnih favorita Kjetila Jansruda. Nakon najboljeg vremena posle prvog treninga, Norvežanin je ovoga puta završio tek na 57. mestu. Na kraju drugog treninga, najbolje vreme ostvario je Austrijanac Max Franc, sa vremenom 1:49:41, drugo mesto zauzeo je Georg Streitberger, u vremenu 1:49:95, dok je do trećeg vremena stigao još jedan austrijski skijaš Matthias Mayer, sa ukupnim vremenom 1:50:14.

2

Prvi takmičarski dan osvanuo je u idealnim vremenskim uslovima za održavanje spusta. Sunčano vreme sa temperaturom oko nule, skoro bez vetra, sa odličnom vidljivošću, donekle su ublažili sve opasnosti koje krije 3300 m dugačka staza „Schneekristall“. Već sa prvim startnim brojevima moglo se videti da se takmičari ne osećaju najugodnije. Mnoge neravnine, skokovi i „roleri“ uz oštre zavoje pri brzini od preko 140 km/h, rezultirali su odustajanjem većeg broja momaka. Možda i očekivano, najbolje su se snašli domaći skijaši, koji su na kraju i popunili pobedničko postolje.

Prvo mesto zauzeo je Matthias Mayer (1:49:83), srebrni je bio Max Franz sa zaostatkom od samo 2 stotinke za kolegom iz reprezentacije (1:49:85), dok je treće mesto zauzeo Hannes Reichelt u vremenu 1:50:04.

3

Svakako da raduje povratak Carla Janke, koji je potvrdio dobru formu zauzimanjem 4. pozicije, sa ukupnim vremenom 1:50:30, a jedno od najprijatnijih iznenađenja je austrijanac Vincent Kriechmayr koji je sa startnim brojem 40 napravio senzaciju i na kraju zauzeo 6. poziciju ispred Adriena Theaux-a i Petera Fill-a.

Nedelja je bila rezervisana za održavanje superveleslaloma, ovoga puta u dosta težim vremenskim uslovima. Oblačno vreme sa snegom sve vreme je pratilo takmičare, ali spektakl ponovo nije izostao. Trka je startovala u 11:00 h, a prvi startni broj imao je mladi Norvežanin Aleksander Aamodt Kilde.

4

Na veliku radost domaće publike, dominaciju u brzim disciplinama ovoga vikenda ponovo je potvrdio Matthias Mayer, koji se sa startnim brojem 20 ponovo popeo na najvišu stepenicu pobedničkog postolja, uz vreme 1:31:53. Drugo mesto zauzeo je Francuz Adrien Theaux (1:31:76), dok je kao treći završio Kjetil Jansrud (1:31:80), zadržavajući tako teoretske šanse za osvajanje velikog kristalnog globusa. Šanse mu je svakako umanjio vodeći u generalnom plasmanu Svetskog kupa Marcel Hirscher, koji je osvojio za njega fenomenalno 17. mesto u superveleslalomu, uz zaostatak od samo 1,48 sekundi za pobednikom.

Posle takmičarskog vikenda u Saalbach-Hinterglemm-u, Marcel Hirscher je povećao svoje šanse za osvajanje velikog kristalnog globusa, jer je održao veliku prednost u odnosu na prvog konkurenta Jansruda. Vodeći Hirscher sada ima 1028 poena, prvi pratilac Jansrud je na 912, a daleko iza su Alexis Pinturault (699), Felix Neureuther (662) i Fritz Dopfer (637).

Poredak u brzim disciplinama je sledeći:

Spust

  1. Kjetil Jansrud (457)
  2. Dominik Paris (312)
  3. Matthias Mayer (296)

Super G

  1. Kjetil Jansrud (376)
  2. Dominik Paris (303)
  3. Matthias Mayer (274)

Sve fotografije sa vikenda u Saalbach-Hinterglemm-u možete pogledati na galeriji.

Magareće putovanje na Svetu Goru

Razmišljao sam se da li da uopšte pišem izveštaj o ovom putovanju, ali sam ipak prelomio da bi trebalo staviti utiske na papir. I to dok su još sveži. Na početku, moram još da napomenem da su ovo utisci iz ugla jednog običnog pravoslavnog turiste koji je imao određeno predznanje o Svetoj Gori, istoriji, tradiciji i sveopštem duhovnom značaju tog mesta i manastira Hilandar. Nisam neko ko je veliki poznavalac teologije, liturgije i crkvenih običaja i zato neću ni da pišem o tim stvarima, i unapred se izvinjavam ako ću nekim pogrešnim viđenjem nekoga uvrediti, a nadam se da neću. Takođe, neću da pišem o tome kako je svako od nas četvorice duhovno doživeo ovo putovanje, jer su to lične i subjektivne stvari koje svako doživi na različit način.

 

Dakle, nas četvorica Ski Magaraca (Miloš, Crazy, Nemanja i Top) krenuli smo na četvorodnevno putovanje do Grčke, Atosa sa blagoslovom da posetimo manastir Hilandar u petak 03.oktobra 2014. i tamo prespavamo jednu noć. Inače, procedura za dobijanje blagoslova za posetu manastira, a kasnije i vize, je prilično jednostavna i svako ko zna da koristi internet će vrlo brzo naći uputstvo za to. Pošaljete faks, napišete ko ste, čime se bavite, broj pasoša i zamolite za blagoslov da tog i tog datuma posetite manastir. Nakon toga neko iz manastira vas pozove na telefon koji ste ostavili kao kontakt i kaže vam da li mogu da vas prime ili ne. Posle toga, samo treba da podignete vizu (diamonitirion) u kancelariji u Uranopolisu. Procedura traje 2 minuta, a viza košta 25€. Pametno bi bilo i da preko interneta rezervišete karte za trajekt od Uranopolisa do luke Jovanica na Svetoj Gori.

 

Mi smo u četvrtak predveče stigli u Uranopolis, posle brzinskog puta od 9 sati sa usputnim ručkom u kafani Belov 13 kod Demir Kapije koji toplo preporučujem zbog odlične klope i još boljih cena. U Uranopolisu smo imali rezervisana dva noćenja u malom porodičnom hotelu „Sunset“ na brdu, po ceni od 15€ za noćenje sa doručkom, koji je takođe za svaku preporuku… nov hotel, lepo održavan, fantastičan pogled, dobra klopa…


U petak ujutru doručak, pa podizanje viza (2 min), pa čekanje u redu za karte za trajekt (20 min). Tu nas je preljubazna tetka navukla da baš u njenoj kafani popijemo kafu, najskuplju i najgoru kafu koju sam ikada popio u Grčkoj. 3,5€ za espreso, koji se po kvalitetu meri sa onim koji pijemo na francuskim skijalištima. Oko nas ekipa od pedesetak ljudi najrazličitijeg profila, ima i naših, ima dosta Rusa… Jedan nam je bio najinteresantniji… šljašteća trenerka i cipelice šimike… Rančevi na leđa, Top poterao koferče sa točkićima i pravac na trajekt. Trajekt isplovljava u 09:45 po grčkom vremenu i vožnja do Jovanice traje oko 45 minuta. Tu su nas sačekala dva mini busa koji su nas prebacili do Hilandara. Vožnja traje oko 20-25 minuta, a put je zemljani i krivudav, ali tvrd, dobro nabijen i kvalitetan.


Kada smo stigli, primljeni smo u gostionicu, posluženi kafom, ratlukom i rakijom i tu su nas upoznali sa osnovnim kućnim redom i rasporedom liturgija i obroka. Tu mi je najlepši utisak bio da kada nam je saopštavano šta je zabranjeno, to nam je preneto rečima „Nemate blagoslov za…“. Neće niko ništa da ti zabrani, ali je na tebi da li ćeš ili nećeš da budeš čovek i da ispoštuješ kućni red. Inače, zabranjeno je slikanje i snimanje unutar svih prostorija, ali je spolja slikanje dozvoljeno. Slikanje monaha je samo uz njihovu saglasnost, ali i to je valjda neka osnovna kultura bilo gde. „Nemate blagoslov“ za pušenje unutar manastira, ali pored je napravljen mali trem gde je dozvoljeno, kao i na putu ka moru. Kupanje na celoj Svetoj Gori je takođe zabranjeno. Posle dobrodošlice, smestili su nas u sobe u konaku. Konak, kao i gostionica, su potpuno novi objekti odmah pored manastira.

Gostoprimnica i konaci
Gostoprimnica i konaci

Kada se uđe u manastir prvo šta upada u oči su posledice požara iz 2004. godine. Jedan deo je potpuno restauiran, ali idalje je ostalo još mnogo posla oko obnove. Pored manastira sa donje strane su barake gde su smešteni radnici i majstori koji rade na obnovi i čije lupanje samo povremeno razbija tišinu. U dvorištu manastira dominiraju dva čempresa visoka preko 20m koja su zasađena u vreme cara Dušana, kao i crkva kralja Milutina posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice.


Pošto je večernja liturgija počinjala u 16h imali smo vremena za obilazak. Obišli smo manastirske zgrade, bunar Svetog Save, čudotvornu lozu Svetog Simeona, popeli se na pirg (kulu) Svetog Save sa kog se pruža lep pogled na ceo manastir. Prošetali smo se i do mora (oko 45 min. hoda) sa istočne strane Atosa, gde se nalazi vinarija pored ogromnog manastirskog vinograda, ali nismo ulazili unutra. Na par stotina metara odatle, takođe na obali, nalazi se i skit Svetog Vasilija koji je isto u fazi obnove. Domaćin manastira, otac Danilo, tu prima goste od 9 do 12 pre podne, tako da nije bio tu, ali su nas majstori pustili unutra da malo razgledamo. Na putu prema moru nalazi se nekoliko stvari koje morate videti: krst cara Dušana, česma kralja Aleksandra Obrenovića, svetilište povodom čudotvornog povratka ikone Bogorodice Trojeručice na magarcu u 15. veku (eto neke simbolike o magarcu kao svetoj životinji i naše male skijaške Magareće družine), ali o svim tim mestima postoji posebna priča. Koga zanima, može da nađe i pročita sve o tome. Takođe, blizu mora nalazi se i pirg kralja Milutina, koji i dalje izgleda moćno i sa kog se, s obzirom na njegovu visinu od oko 25m pruža fantastičan pogled na ceo Atos.


Večernja liturgija je počela u 16h i trajala je oko sat vremena. Kao što sam rekao na početku, ne bih ulazio u to kako je ko to doživeo i razumeo. Meni je bilo interesantno i drugačije od onog što sam pre toga viđao u beogradskim, i crkvama po Srbiji. Inače, sveće se pale isključivo u crkvi i to isključivo za vreme liturgije iz čiste predostrožnosti zbog zaštite od požara. Nakon liturgije, svi iz crkve pređu preko puta u trpezariju na večeru. Negde sam pročitao da je trpezarija jedna od najstarijih očuvanih prostorija u manastiru i stvarno deluje neverovatno sa starim debelim i oslikanim zidovima i klupama poređanim po dužini. Sama pomisao da je u toj istoj prostoriji ručao i večerao car Dušan, po istim običajima kao što i ti sad jedeš je stvarno neverovatan osećaj. Pre svakog obroka, izgovara se kratka molitva nakon čega jedan od monaha udari u zvono čime daje znak da obrok počne. Za večeru je bio gulaš od povrća, izuzetno ukusan. Hleb je crni, svež, takođe vrlo ukusan. Za svaki obrok se služi salata, a voda i belo vino za piće. Vino, kao i rakija koju smo pili na dobrodošlici imaju aromu koje je najsličnije aromi grčkog uza (pretpostavljam od nekih lokalnih trava). Za vreme obroka, sa male govornice u sredini prostorije jedan od monaha čita neke od biblijskih priča, tako da umesto buljenja u ekran nekog električnog uređaja na šta smo navikli za vreme naših obroka, ovog puta smo slušali priču o Svetom Dimitriju Rostovskom. Po mojoj slobodnoj proceni, na večeri je bilo oko četrdesetak sveštenih lica i stotinak nas, civilnih gostiju manastira. Nakon petnaestak minuta opet se čulo zvono što je znak da je večera završena. Mi smo se ponudili da pospremimo posle večere, na šta nam je jedan od mlađih monaha rekao da nema potrebe i da ih je dovoljno. Inače, moj utisak je da ima puno mladih monaha, ali nismo imali prilike da direktno razgovaramo sa njima. Viđali smo ih jedino za vreme liturgije i obroka, a bilo bi nepristojno insistirati na razgovoru i prekidati ih u njihovim poslovima. Mi smo tamo ionako samo gosti, koji su… u suštini… samo na smetnji.


Posle večere, u crkvu se iznose relikvije (mošti svetaca i čestice časnog krsta) i čita se (poje se) molitva Bogorodici Trojeručici. Ta melodija mi je idalje u glavi i potrudiću se za neki sledeći put da naučim ceo tekst, jer stvarno zvuči lepo slušati kako je izvode monasi u jednom glasu.

Imali smo još malo vremena do mraka, da popričamo sa ostalim posetiocima… Crnogorcima sa Cetinja i Podgorice, dvojicom sveštenika iz Kelna (otac i sin), Beograđanima koji su peti put na Svetoj Gori i obišli su 12 od ukupno 20 manastira, a jednom prilikom su organizovali i uspon na vrh Atosa (2.030m n/v) što je vrlo ozbiljan uspon s obzirom da kreće od 0m n/v.

U 20h je povečerje. Svi su u to vreme u krevetu, a manastir se zaključava. Meni je bilo čudno da sam u to vreme u krevetu (to je 19h po našem vremenu), ali sam umoran i opijen utiscima zaspao posle 10 minuta.

Jutarnja liturgija počinje u 3 ujutru i traje do 7. Sad svi pomisle… uh… 4 sata… pa ko će to da izdrži, ali stvarno nije problem. Samo pomislite da se na tom mestu takav život vodi već 800 i više godina. Po mraku, samo uz svetlo od sveća, jutarnja liturgija stvarno ostavlja poseban utisak. Ko se umori od stajanja, može da sedne na klupice po ivici crkve. U tim trenutcima čovek ima vremena da se posveti svojim mislima, da misli o nekim stvarima za koje u svakodnevnom životu nema vremena i samo mu promiču. U toku liturgije, ko želi može da se uključi u liturgiju čitanjem imena. Naime, u toku molitve sveštenik treba da pročita imena pokojnih, a pošto bi jednom čoveku za to trebalo hiljadu godina, svako dobije oko 15 listova sa ispisanim imenima, da ih pročita u sebi, uz svetlost sveće. Kao što nam je rekao monah koji nam je dao papire i sveće: “Čitajte polako…. ne žurite…. ne preskačite imena… da sutra vas neko ne bi preskočio“.

Posle jutarnje liturgije je ručak. Da, dobro sam napisao… ručak. Oko 7 ujutru. I za ručak je opet bilo neko kuvano jelo, pa zapečeno, sa boranijom i ribom. Kao prilog je bio i sir (sličan feta siru), ali ako sam dobro upućen posni, jer se u manastiru jede isključivo posna hrana.

Posle ručka, obišli smo i riznicu manastira. Imali smo tu sreću da su imali vremena da nam otvore riznicu, što nije tako čest slučaj. Mogli smo da vidimo najvrednije ikone i predmete iz hiljadugodišnje istorije manastira. Nisam dovoljno stručan da detaljno govorim o umetničkoj i duhovnoj vrednosti, ali koga zanima može da pročita više o tome na linku http://www.hilandar.info/strana.php?strana_id=191

Obišli smo i manastir Esfigmen. Grčki, tačnije zilotski manastir, na istočnoj obali Atosa udaljen oko sat vremena hoda od Hilandara. I tu nas je ljubazno sačekao jedan sveštenik i ponudio nam da popijemo kafu i rakiju, ali nismo hteli da im dodatno smetamo. Zamolili smo ih da nam otvore crkvu, koja je bila zaključana, malo se prošetali po manastiru i požurili nazad. Nisam se dodatno informisao o ovom manastiru. Izgleda novije od Hilandara, lepo je uređen, na samoj je obali mora i ima dosta zelenila.


Imali smo taman toliko vremena da posetimo prodavnicu suvenira u Hilandaru i da se pozdravimo sa našim ljubaznim domaćinima jer je autobus za Jovanicu kretao u 12:20.

Imali smo utisak da smo na Hilandaru proveli… pa bar 10 dana, a ne samo nešto više od 24 sata. Prepuni utisaka koji će se još danima i nedeljama slegati po našim mislima. Ima još mnogo stvari i priča o Hilandaru koje nisam spomenuo… lozu sv. Simeona, kosturnicu, metohe manastira… ali o tome ima puno tekstova na netu pa ih sami potražite i pročitajte.

Po povratku u Uranopolis, imali smo još dobar deo dana pred nama, pa smo svrnuli i na plažu, okupali se na moru koje je bilo oko 22 stepena. Napolju je bila slična temperatura, ali je bilo sunčano i bez vetra, pa je na onim pustim plažama bila milina za odmor.


U nedelju ujutru smo krenuli nazad, sa planom da obiđemo Solun, svrnemo brzinski u neki šoping centar da Top pazari maslinovo ulje i cipele, malo se prošetamo po Solunu i obiđemo Zejtinlik. Nedeljom u Solunu ne radi nijedna prodavnica, tako da je Top mogao da pazari samo na trafici… Što se samog Soluna tiče, grad je dosta prljav i neuređen, sa prilično jednostavnom i ružnom arhitekturom. Kockaste zgrade sa velikim teresama… i to je to… sve iste… Posetili smo i crkvu Svetog Dimitrija koja nam i nije ostavila neki utisak jer je baš prilagođena turistima i nemaš utisak kao da si ušao na neko sveto mesto. Interesantno je da smo u centru Soluna popili 4 kafe za 2,70€… neverovatno.


Zejtilnik je… pa… posebna priča. Ne bih dužio o tome, osim što mislim da svako treba da poseti to mesto i da se pokloni hiljadama koji su poginuli za nas.


Put nazad… ručak… Belov 13 opet… pa kući.

Posebno putovanje.
Drugačije od naših skijanja.
Drugačije od svih ranijih putovanja i obilazaka.
Nije samo turističko.

O tome ćemo kada se vidimo.

Vars – Januar 2012

Autor: Teča Serđo

Kako je pocelo tako se i zavrsilo, tj pocelo je extra, i zavrsilo se isto tako  .
Krenuli smo na vreme, tj minut pre vremena, u 15:59, i u Rumi pokupili mesavinu Suboticana, Novosadjana, exSarajlija i Kanadjana.
Presli granicu, braca nas nisu zezala na granici pa su deca ostala da spavaju u autobusu.
Pusten je i prvi film (odmah nakon crtaca), i isti je tri puta prekinut, pa uz pomoc premotavanja vracen na istu scenu, sto se nije ponovilo i sa sledecim filmovima, iako je dosta ljudi to trazilo jer im se svidelo…
Pokupili smo Vuju kod Plitvica, sledeca granica, isto dosta uspesno predjena, pa kupimo Slovence, pardon BanjaLucane iz BanjaLuke Srbca i Zurich-a .
Nastavljamo dalje, bio je jos jedan film (ali ne Mehanizam, iako su mnogi u vise navrata insistirali na istom)
…nakon toga sledi masovno zakucavanje (doduse i ako nije tako bilo, ja sam zakucao, pa se ne secam)…Nemanja me slikao jer sam se medju poslednjima probudio…
…AutoGril, protezanje, istezanje, “tata piski mi se”, “mama hocu mandarinu” …itd…
(moram da napomenem da smo ovoga puta u autobusu imali 9-oro dece, sto je dodatno doprinelo stalnoj dinamici i dobrom raspolozenju)
…inace moram da primetim da je Crni u oba pravca slucajno spakovao rakiju u kofer u gepeku, tako da smo se oslonili na manje kolicine piva koje je Miki pazario jos u Rumi…
…nastavlja se put, krece nagradna igra za decu, sa razlicitim zadacima i pitalicama, po sistemu “znanje se nagradjuje”…voditelji su bili Cika Crazy i TecaSerdjo, a medju nagradjenima je “igrom slucaja” bilo svo devetoro dece…
…u srednjem delu autobusa za dobro raspolozenje su bili zaduzeni braca Stanici, “klinja” Milivoje, CikaCrni, CikaCrazy, CikaLosmi, Vuja, Dex…itd (da ne nabrajam sve jbg), a pozadi se napravila sprega izmedju Novosadjana i Banjalucana, koja podseca na ono navijacko bratstvo navijaca FK Borac BanjaLuka i FK Vojvodina, tamo je kruzila neka rakijestina a u detalje nisam upucen
…Stizemo u Vars, dolazimo do Hotela koji je NA STAZI …ski in, ski out…recepcionarke mlade i neiskusne …u holu francuske verzije Cosmopoliten-a i Men’s Health-a (koji je Matija odma dovatio, da vidi tehnike budzenja bicepsa)
…dolazimo do lifta “Otis” (najjaci na svetu) …ulazimo u apartmane…ekstra…lcd, kujna ful opremljena…mikrotalasna, masina za sudove sa sve tabletama, deterdzentom itd itd…grejanje jako, toplo, cisto, sa pogledom na stazu, i mali plato ispred (gde su se dece igrala i uz pomoc Mikija pravila Iglo)

…inace Miki je uz pomoc matematickih proracuna i formula uspeo da izrazuna najtacnije vreme dolaska do hotela i tako jos jednom dokazao da se “znanje nagradjuje” i osvojio prvu nagradu, Zidni sat bez baterije.
dakle, stigli smo 31-og oko pola 2, i dok smo usli i smestili se bilo je vec 5, i onda one koje nije mrzelo (kao i obicno, Crni sa zenom i decom) isao je do platoa gde je bio program spustanje skijasa sa bakljama, laser show, topl.cokolada, vino i na kraju vatromet. Oni koji nisu isli, udarili su po rakiji i segacenju. Deo nase ekipe je zauzeo hol recepcije cepao bilijar i rakiju, uz cirilicne zvuke sa laptop-a…
…tako se i docekala ponoc, a bilo je tu i nekih francuskinja, kojima je Djokas pokusavao da “objasni neke stvari”
…prvi dan skijanja …ekstra…upala, svi kukaju, gutaju se andoli u masovnim kolicinama, po apartmanima se cepa pivce, vince i rakijica…
…drugi dan, medju magarcima dva bordera na stazi, Feodor i TecaSerdjo…inace od 11 do 13 je bilo je rezervisano za ski obuku najmladjih,
ali taj drugi dan posle podne krece da pada sneg, da veje, i samo najjaci ostaju na stazi,
ako se dobro secam Nemanja nazuva Gunj, Losmi ga prati, ja na bordu u sumi, roka se do 16:55.
…treci dan sunce, a snega napadalo brdo, idealno za offpist, sto Ogi, Nemanja, Losmi i Crazy koriste, a mi ostali cepamo po stazi…
…navece se igrao Pictionary, Articulate, preferans, remi, fejsbucenje, sonyplaystation i hrkljus, odvisno od sobe do sobe…
…inace hotel je imao i otvoreni bazen gde je temperatura vode 29 stepeni, spolja izmedj -5 i -10, svuda okolo sneg koji sluzi da se goli posetioci uvaljaju u njega pa da se vrate unutra…znam da zvuci suludo, i meni je tako zvucalo, ali kada sam video Oggy-a kako to radi, prvo sam pomislio da je izgoreo po glavi, ali kada je to ponovio i sledece vece, i kada sam video da svi to rade, probao sam i ja, u vise navrata, i shvatio da je extra .
…nakon jednog kupanja pojavila se na bazenu boginja lepote i neznosti, nepoznata Svedjanka odvena u tri broja manji kupaci kostim, i odmah pobudila interesovanje ostalih kupaca…Oggy je izleteo sa rakijom, ali ona nije bila voljna da se posluzi…
…cetvrti dan pola dana lepo pri kraju opet malo snega…roka se do 16:45 standardno
…peti dan lepo vreme, sesti dan, neki vetar tuce ceo dan, mnogima je bilo hladno, naizmenicno su gasili neke zicare, ali nas nisu slomili s’obzirom da su Crni, Losmi i Oggy bili opremljeni i rakijestinom, a ostali samo dobrim raspolozenjem.

…to je to sto se tice skijanja…bilo je lepo…stvarno…malo je falilo snage u nogama, i zdravijih zglobova, ali raspolozenje je bilo maksimalno tako da je kompenzovalo te nedostatke

7 dan, pakovanje, razduzivanje, Oggy izlazi ranije da mu ne pobegne voz za Zurich (kao da predoseca da ce neki car sa dzipom da blokira autobus na izlazu …)
…uparkiravanje, slikanje,

…krecemo, opet rakija, opet crtani po Mikijevom izboru, posle toga jedan film do pola, pa jedan vrhunski mjuzikl sa pirs bronsmanom…i opet nista od Mehanizma jbg drug put…
…shoping u Milanu, tamo guzva kao da dzabe dele stvari…
…kanadjani izlaze iz busa i vataju avijone za London i Frankfurt, pa put Kalgarija…
…ulazimo u Sloveniju, neki su vec zakucali, BanjaLucani izlaze, padaju suze sto zbog rastanka, (sto od srece za Novosadjanje koji su se prostrli po njihovim sedisima)
…zakucanski do “Plitvica” rastanak sa Vujom, opet suze…i opet zakucanski do Rume…
…sve u svemu…bilo je ekstra, i vec su krenuli dogovori za Jahorinu za Sretenje…

Fotografije sa ovog putovanja možete pogledati ovde.

3 Doline – Mart 2011

3D III put
25.03.2011. – 03.04.2011.

Krenuli standardno u petak popodne, sa standardnog mesta iza SC. I standardno, kao i uvek, neko je kasnio. Ustvari nije kasnio, nego se nije ni pojavio… čovek mislio da krećemo u subotu. Nekako se sporazumeli da nas pojuri kolima, jer je kretao iz Čačka, pa nas je stigao kod, opet nam standardnog mesta za stajanje – pumpa Marsonija kod Slavonskog Broda. Ostatak puta prošao super, kupovina u Albervilu i stigli u Les Menuires oko 4 posle podne.

Usput nam stiže brdo SMS poruka od magaraca koji nisu pošli…. „Jel ste poneli kupaće gaće?“, „Jel radi klima u busu?“, „Jel ste poneli nešto za branje ljubičica?“. Ajde rekoh sebi… nek pišu…ali čim smo stigli, šok…. na termometru autobusa piše 16 stepeni. Očekivali smo da će biti toplo, ali ipak, kraj marta, 2000m n/v 16 stepeni Celzijusovih….što je mnogo mnogo je.

Smestili se i pokupili ski pasove relativno brzo s obzirom na opštu neorganizovanost Francuza. Smeštaj OK. Standardno mali francuski apartmani, ali odlično pozicionirani… skoro pa na samim stazama.

Sutradan ujutru, sa pomalo neverice, izlazimo na stazu, neko šmrljavo vreme, malo magle. Staze tvrde. Kako se penjemo na veće visine tako biva hladnije, ima više snega, ali i magle…. i s obzirom na uslove skijanje dobro u LM i VT.

Ne bih da sada detaljišem o svakom danu pojedinačno. Imali smo tri savršeno sunčana dana i tri sa promenljivim vremenom (čitaj bilo je svega… i sunca i magle i oblaka i kiše i toplotnih udara na 2300m n/v).

Na nižim delovima skijališta je moglo da se skija u prepodnevnim časovima, a onda se polako prebacimo u VT i skija se između 2300 i 3230m. Problem je jedino bio kada se popodne treba vratiti u LM jer onda ili ideš preko vrha pored gondole Bruyers po kačamaku ili još gorom varijantom niz Bulevard Cumin gde izigravaš švedskog takmičara u nordijskom skijanju… i to po raskvašenom snegu.

Jednu noć je čak i sneg vejao… u nižim delovima desetak centimetara, a na vrhovima između 20-40cm tako da smo sledeće jutro imali i svežeg snega, taman iznad ispeglanih staza što je bilo (bar meni) pravo uživanje dok se nije iskijao sav taj nov sneg.

Jutarnja varijanta za skijanje je bila definitivno Masse. Tu je i standardno odlična Becca, Granges, Platieres, i staza sa vrha Saluire prema KurČevelu i za mene sjajna staza Chanrosa u istoj dolini. Od ovih „popodnevnih“ najviše se skijalo na Morraine, staza Christina sa vrha Peclet, crvena i crna sa Carona, kao i staze u tzv četvrtoj dolini prema Orellu – Rosael. Naravno ovo su uglavnom  nazivi žičara…. jer ko će da upamti sve nazive staza?

U povratku bez većih problema. Čim smo se spustili niz planinu sačekalo nas je ne pravo proleće… nego leto… tako da… JESTE… radila je klima u busu… i to sve vreme.

Sve u svemu … naskijali smo se.

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Vars – Januar 2011

Eh, šta reći, a da se ne ponavljamo! I ove godine (da ne kažem tradicionalno), bus magaradi je odjezdio put Varsa, i to ni manje ni više nego na pravoslavni Božić, 07.01.2011.

Ovog puta smo rešili da krenemo pre svih, pa se iz Kragujevca krenulo već u 14:00. Usput se ulazilo i u Beogradu, Rumi, Sloveniji, jedva stvari potrpasmo jer bus nije imao skibox. Čak se neko dosetio da bi bilo zgodno poneti „lazy bag“ (nek neko u onoj temi o rečniku objasni pojam), pa je bilo skoro nemoguće proći iz prednje u zadnju polovinu busa i obrnuto.

Uglavnom, vesela družina je bez nekih problema doputovala na odredište u subotu, negde oko 14:30. Dolaskom na odredište javila nam se blaga zebnja u srcu, jer je napolju bilo 5-6 stepeni u plusu, pa se sneg dosta topio. Videće se kasnije da nam je zebnja bila neosnovana.

Smestili smo se u apartmane (iste one od prošle godine), za koje se slobodno može reći da su najbolji smeštaj u kome smo bili u magarećoj organizaciji, a i šire. Udobni kreveti, lcd televizor, potpuno opremljena kuhinja i sve ostalo nameće se kao logičan izbor i sledeće sezone. I ne samo zbog apartmana…

Još jedna novina u odnosu na prošlu godinu je lift (ali ne ski lift) kojim se iz apartmana spuštate do lokalnog puta, sa koga se opet dolazi do veznog 4-seda da bi se došlo na stazu. Znači „ski-out“ su uspeli da odrade, „ski-in“ delimično – malo odgurivanja, malo pešačenja (50-tak m do lifta). Sve u svemu, i taj aspekt je skoro savršen.

Skijanje u Varsu

Morao sam reći skijanje – ovog puta, verovali ili ne, ne bejaše niti jednog boarda sa nama.

Prvi dan je bio onako šućmurast – oblačno i oko „nule“, ništa obećavajuće. Skijalo se po solidno opeglanim stazama, a oni koji su tu prvi put ispipavali su puls skijališta. Prvi utisak je – nešto starije žice i fantastični pejzaži. Orjentacija staza je prema svim stranama sveta, pa se uvek može naći sunca ili hlada. Utisak prvog dana je definitivno staza Olimpik sa više od 1000 m visinske razlike i dve brze žice koje te za čas dignu na vrh.
Pred kraj dana krenu da pada sneg…
…koji nije prestajao celu noć!

A ujutro, idila! 40-50 cm svežeg pudera i sunce koje se probija kroz paperjaste oblake

Da li postoji lepši poklon od majke prirode, i to u kakvom trenutku. „GUN“ na noge, pamet u glavu, pravac na stazu.

E sad, nema smisla da pišem ovaj „report“, a da se malo ne pohvalim! Prošle godine ni jedno magare nije uspelo da se domogne samog vrha sa kog ide čuvena staza KL, a meni se pružila jedinstvena prilika. Posle par offpiste ruta koje sam ulovio po nepeglanim stazama,

dok još nije prošlo po njima puno ljudi, odlučim ja da sam odem put vrha zvanog „Pic de Chabrieres – 2750 m“ koji je ujedno i najviši vrh kompleksa „La Foret Blanche“. Do njega se dolazi sporim 4-sedom zvanim „Crevoux“, a onda na drugu stranu na tanjirić „Chabrieres“.

KL staza se vidi praktično iz celog Varsa i ima karakterističnu stenu na sredini pri vrhu.

E sad, mnogi su me naplašili KL-om, tu prvenstveno mislim na Oggy-ja koji je bio gore, ali reče da nije imao nekog ko bi se s njim spustio, pa je odlučio da ne rizikuje. Ja sam primetio tragove skija, a usput su to jutro eksplozivom inicirali lavinu, tako da sam zaključio da je prilično bezbedno (ići čak i sam). Imao sam vremena o svemu lepo da razmislim dok sam se vozio tanjirom, a slobodno mogu reći da sam osetio takvu dozu adrenalina kakva se retko doživljava, čak i pre nego što sam došao do ivice provalije .

Kad sam stigao, već je tu bilo par mladih freerider-a pod punom opremom (kaciga, ranac sa lopatom, sonda…). Nije prošlo 2-3 min, oni se otisnuše, a ja ostah sam ovde:

Sa vrha se pruža neverovatan pogled na celu dolinu, kilometrima unaokolo. Moram vam reći da se na slici ni ne vidi prvih 70% staze. Ne vidi se ni uživo, sve dok ne kreneš. E tu već nije u pitanju bio adrenalin nego više jedna fiziološka potreba .

Ali, definitivno, ko voli offpiste skijanje, KL je pravi izbor. Čak ni heli-skiing koji u Varsu košta valjda 70€ (možda grešim) ne daje neke mnogo bolje mogućnosti od spuštanja niz KL. Jedino što se provozate helikopterom  .

I tako, odvažim se ja i krenem niz čuveni KL… Par zavoja sa desne strane stene, a oko mene se preteći kotrljaju gomilice snega, malo me prođe jeza pa sam stao da odmorim. Strašno je naporno, noge gore, a ostaje se bez daha već posle 10-tak sekundi. Kad sam došao do daha, nastavljam dalje. Hop, hop, još par zavoja i eto me ispod stene. Moram opet stati, inače padam od umora.

U jednom momentu sam došao do same ivice staze, i uspeo sam da pogodim neki kamen desnom skijom, na sreću bez ozbiljnih posledica po istu. Polako prelazim na levu stranu staze (gledajući odozgo) i sad već skijam po odvaljenoj lavini, odnosno njenim ostacima. Sneg je tu neobično tvrd i gust, upada se tek 15-20 cm, za razliku od pudera gde upadate skoro do pojasa. Padina od svojih maksimalnih 98% nagiba polako ublažava. Tu već lovim netaknute delove “pudera”. Već uveliko oslobođen početnog šoka, puštam skije i u par navrata stižem do rova koji se ne vidi dok mu ne priđete skroz blizu. Oprezno prelazim taj deo i nastavljam dalje ka, sad već bezazlenoj nizbrdici pokrivenoj čarobnim prahom  . I kraj! Sav preplavljen osećajem sreće delom zbog adrenalina, delom zbog nekog čudnog osećaja povezanosti s prirodom, i na kraju zbog činjenice da sam prvo magare koje je imalo prilike skijati niz nadaleko poznatu stazu.

U naredna 4 dana nije bilo mnogo toga što bi se moglo istaći, sem perfektno pripremljenih staza (čak i crnih za koje sam mislio da se ni ne uređuju), sunca od jutra do kasnog popodneva, temperatura oko 0 ili ispod i dobro raspoložene magaradi.

Put Srbije smo krenuli u subotu, 15.01. oko 11:00. Usput je organizovan kraći šoping u Milanu, a srećno smo stigli kući zaključno sa Kragujevčanima u nedelju oko 11:00.

Na kraju, najbitnije u svemu je da se niko od nas nije povredio, i da smo svi čitavi i bez neprijatnosti došli toplome domu.

U nadi da ćemo i sledeće godine imati prilike da skijamo u Varsu, svima veliki pozdrav!

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Tignes – Val D’Isere Mart 2010

05.03.2010

Bus je krenuo iz Beograda po planu, negde oko 17:15. Akademskih 15 min se čekalo jer je jedan putnik koga nećemo imenovati otišao po burek, a đavo sam zna gde je najbliži burek od parkinga kod Sava centra. Nisam siguran čak ni da li je bio u pitanju burek ili pita, to će najbolje objasniti VD vođa puta, naš drug Vlada  ;D!

Bus prošlogodišnji, i majstor Dragan isto, nećemo ga menjati ni ubuduće, ako obeća da će Slavku obezbediti još jedan krevet pored svog, dole u onoj kabini gde spavaju vozači!

Usput smo ušli mi iz Novog Sada u Pećincima, zatim Dobojlije i Banjalučani na granici SRB-HR i Vujo na Plitvicama (ne na jezerima nego na odmorištu Plitvice kod Zagreba).

Uprkos činjenici da je istovremeno iz BG krenulo bar 10 autobusa put alpskih skijališta, na granicama se čekalo minimalno, pa smo u Sloveniju prešli negde oko pola 1:

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450029708412154018

Odmori i pauze standardne, put 24h:

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450029854677523554

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450029901521769602

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450029953753985618

Kao i svake godine, namirnice smo kupili u Supermarketu u Albervilu, s tim što moram da primetim da su cene ove godine nešto veće nego ranije (ispravite me ako grešim).

U Tignes stižemo 06.03. oko 16:55. Pošto smo bili razbacani po celom Val Claret-u, bus je krenuo kroz mesto da bi ljudi izašli što bliže svom apartmanu. Kao i prošle godine, i ovog puta se francuski policajac pojavio niotkuda i počeo da piše kaznu za bus čim bi se ovaj zaustavio na mestu gde to nije dozvoljeno. Nikoga nije briga što su privatni automobili parkirani svuda unaokolo. Lako je pogoditi da su svi ti privatni automobili registrovani u Francuskoj.

Apartmani su bili nešto lošiji nego prošle godine (prvenstveno u smislu veličine), ali sve u svemu smeštaj je bio korektan. Jedan trokrevetni apartman je bio nedopustivo loš, ali se i to rešilo, pa su ljudi dobili drugi.

07.03.2010

Osvanuo je i prvi dan skijanja! Prvo što čovek uradi na skijanju kad se probudi, naravno pogleda kroz prozor. Vreme „šućmurasto“, malo oblaka, malo sunca! Vetar umeren, 20-40 km/h (ali ne po Snow forecast-u  ;D)! Posle doručka u vidu viršli sa nitratima i riblje paštete od svinjskog mesa, užurbano uskačemo u ski odela, navlačimo pancerice i izlazimo na staze.

A staze, fantastične – skoro da sam zaboravio šta znači skijati po perfektno opeglanoj stazi sa snegom koji je danima pod uticajem negativne temperature! Za razliku od prošle godine, sad je primetan veliki broj skijaša, pogotovo na manje zahtevnim stazama kao što je Grande Motte. Na žičarama se čekalo i po 5 min, što je neverovatno za standarde najboljih francuskih ski centara. Na obodu Val Claret-a užurbano se radilo na pripremi Super Pipe-a i slopestyle staze za potrebe Winter X games takmičenja! Nisam primetio da je nekog od nas posebno zanimalo isto.

Kao osvedočeni „extremisti“, nas nekoliko je skijalo do poslednje žice, pa smo onako slomljeni došli u apartman oko 17, željni da eliminišemo Vujin „čobanac“ ili Nidžinu „karbonaru“ koju je Top napravio, ni ne sećam se više…

Uveče se popilo po neko pivo, neka čaša vina, ali smo uglavnom svi do 23 bili u krevetu jer, došli smo da skijamo zar ne?

08.03.2010.

Ujutro 8. Marta me budi fijuk vetra, takav da sam pomislio „eto, super, danas ništa od skijanja“! Međutim vraga, već do 9 vetar je oslabio verovatno na ispod 100 km/h (naravno ne po Snow forecast-u), mi doručkovali i spremni za skijanje. Sunce sija, temperatura ispod -20, a vetar piči kao lud, probija sve windstopere i jakne sa ko zna koliko KP. Top i ja kupujemo maske, jedna 20€, tri za 55€, sa Francuzima se može i cenjkati, uverili smo se.

Sedamo na Bolin (ili Fresse), to nikako nisam mogao da zapamtim. To je žica na kojoj jedna korpa skreće na međustanicu, a druga nastavlja na vrh. Ova što ide na vrh nema haube, što je značilo smrzavanje u najavi. Hrabro smo izdržali do vrha, ali se na Bolin (ili Fresse) više nismo vraćali. Gondole i vozići su nam taj dan bili najslađi na svetu.

Čini mi se da smo taj dan skijali samo do 16, neverovatno ali istinito. Dolazak u apartman gde nas čeka ručak, ovoga puta Nidžina „karbonara“ ili je bio Vujin „čobanac“… Jbmlg, bilo je nešto od to dvoje!

Uveče su neki išli i na bazen, a neki opet legli do 23.

Čekaj, jesmo li mi taj dan igrali Pictionary? To je jedna igra gde ima 4 ekipe po dva igrača… Jedan drugom nešto crtaju, a ovaj mora da pogodi termin koji mu se crta…
Vrlo za’’’ana igra gde odrasli i ozbiljni ljudi mogu začas da se uhvate za vratove! Srećom prošlo je bez toga, igrali smo 4 sata i na kraju nije niko pobedio, kako to obično biva sa odraslim i ozbiljnim ljudima! Nema veze, malko nas je bolelo al’ nam je bilo lepo – rekla bi neka nepoznata dama iz neke urbane legende!

09.03.2010.

Buđenje opet u 7:15, pogled kroz prozor, opet kombinacija oblaka i sunce, ovoga puta sa daleko slabijim vetrom! Snow forecast skoro da je i pogodio. Doručak, kafa, pa na sneg…

Jedan deo ekipe odmah se odvaja i odlazimo na čuveni Sache! To je ona crna staza što je Top morao da se odguruje štapovima, a Milošu i meni je jedna od najboljih na kojim smo skijali! Dosta je spustiti se jednom niz istu u toku dana. Poslednja 1/3 staze je konstanto strma, uska i ledena (uglavnom veštački sneg). Definitivno nije preporuka ako vam skije nisu britka sablja, a skijaška kondicija na visokom nivou.

Nakon spuštanja ni Sache, penjemo se nazad i odlučujemo na alternativno spuštanje crvenom stazom! Ispostavlja se da ta crvena staza nije ništa lakša od one crne! Opet veštak, nagib preko 50%, a širina staze nigde ne prelazi 15-tak m. Ostatak dana skijamo na lepoj osunčanoj padini starog četveroseda „auguille rouge“, koja se spušta u Les Boisses. Pauza u tipičnom kafe-restoranu na vrhu sa kojeg se na jednu stranu spuštate u Les Boisses, a na drugu u Le Lac. Ono što mi je tu upalo u oko jeste da su cene u lokalima čak nešto niže nego prošle godine, te piće u proseku košta ispod 5€. Uzgred, tu smo jedino natrčali na Weissbier marke Erdinger, pa smo odlučili ostati na pauzi čitavih sat ipo vremena.

Još jedan prekrasan skijaški dan se završio u 17h, gladni i premoreni čekamo ručak, a onda poneko pivo, čašica vina i krevet.

10.03.2010. – 12.03.2010.

Ova tri dana se nekako mogu spojiti u jedan tekst. Fenomenalno vreme, temperatura konstantno u -, bez vetra i celodnevno sunce! Nešto što se samo poželeti može. Staze popeglane, polutvrde, gužva tu i tamo na određenim stazama, na žicama ponegde čekanje max do 5 min.

Malo slika:

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450030451570712258

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450031070105644290

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450031689613981170

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450031794237743874

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450032776996303826

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450033472628588018

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450033209283043922

Tu i tamo, bilo je i offpiste izleta i borbe po teškom i izvoženom snegu, ostaje žal što nije palo bar 20-30 cm novog snega, pa da se proba i neka „lopata“. Biće sigurno sledeće sezone!

Za 6 dana koliko smo skijali, ja nisam naišao ni na jednu žičaru koja ne radi (osim Grande Motte gondole kad je duvao onaj jak vetar), sve funkcioniše kao švajcarski sat! Bilo je i povređenih skijaša, ali je organizacija evakuacije i transporta tako organizovana da po vas (ako je neophodno) dolazi i helikopter! Srećom, putnici iz našeg busa su se svi vratili u komadu, neki doduše sa simptomima kratkotrajne amnezije, ali bez dugoročnih posledica!

13.03.2010. – 14.10.2010.

Put nazad je opet protekao u najboljem redu, osim gužve koja nas je pratila u prvih 50-tak km, gde smo izgubili sigurno 2h! U Beograd se stiglo u nedelju oko 11:30!

Za kraj, ja ću postaviti slike sa mog aparata na magareću galeriju, iskreno se nadam da će tako uraditi i ostali!

Do sledećeg skijanja i druženja, veliki pozdrav uz želju da nam se ovakva zima ponovi i sledeće godine :-).

333333

Celu galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Koruška skijališta – Januar 2010

Autor: Stekan

Preuzeto sa: http://www.skijanje.rs/forum/showthread.php?t=3550

Nakon što su se utisci slegli, red je da napišem i koju (ne obavezno i pametnu) riječ o turneji po jugu Austrije. Onom Gavrilu ne mogu nikako oprostiti što nismo dio tog sistema. Eeee, Gavrilo, Gavrilo…
Treba imati u vidu da sam utiske o skijalištima stekao na bazi jednodnevnog skijanja, tako da u obzir ne uzimam smještaj, noćni život, cijene smještaja, hrane i pića… Samo staze i žice. Vjerovatno se neće svi složiti sa mojim utiscima, ali oni su moji, te samim tim lični i personalni.

Ovo je deveta sezona u nizu da smještaj uzimamo na Gerlitzenu iznad Villach-a. Još uvijek nam je to skijalište dovoljno dobro, ali smo odlučili da ga uporedimo sa drugima. Kako svake zime tamo idemo u bar dvije epizode (u RS postoji i sedmica školskog raspusta krajem zime), davno smo izračunali da nam se vrlo isplati kupiti porodični paket sezonskog ski pass-a. Cijena tog paketa za Gerlitzen od oko 750€ djeluje mnogo, ali kad se to podijeli na nas četvoro i na 20 do 25 dana skijanja, matematika je jasna. Ove sezone smo se odlučili da dodamo 200€ i uzmemo paket koji vrijedi za 34 skijališta Koruške i istočnog Tirola (www.topskipass.at) , te da obiđemo bar veća i poznatija skijališta sa tog spiska.
U prvoj epizodi za 17 dana koliko smo bili na Gerlitzenu, oko pola smo skijali tamo, a ostatak smo praktikovali jednodnevne izlete po drugim skijalištima.
Skijali smo (naziv, nadmorska, staze):
Gerlitzen, 1.000-1.911m, 51km
Skijalište na kojem imamo inventarski broj, znamo sve, svi nas znaju. Osjećamo se kao kod kuće. Staze odlično uređivane, ni preblage, ni prestrme, a ima ih dovoljno. Najduža, a ujedno i najbolja ima nešto preko 5 km. Jedan osmosjed, tri četverosjeda, tri dvosjeda i vučnice. Gondola povezuje skijalište sa jezerom. U jednom momentu nas je bilo gore hrpa (tridesetak) iz Banje Luke. Najbliže skijalište kući (4 sata vožnje do gondole).
Grossglockner Kals-Matrei, 1.000-2.600m, 110km
Fenomenalni utisci. Odlične žice sa par novih gondola, uređene i prostrane staze (ima i vrlo strmih). Dosta prostora za freeride kad ima prirodnog snijega. Ranije su ovo bila dva odvojena skijališta koja su novim gondolama povezana. Topla preporuka.
Mölltaler Gletscher, 1.200-3.122m, 53km
Veče pred odlazak sam iz sanduka na autu izvadio drugi par skija (freeride), jer do tada nigdje nije bilo dovoljno prirodnog netaknutog snijega. Žešći zajeb. Dočekalo nas je oko pola metra svježeg suhog prhutana. Uglavnom netaknutog. Stevo, konju! Vožnja „vozom“ u tunelu je poseban doživljaj.
Ankogel/Malnitz, 1.267-2.636m, 35km
Najljepša staza i snijeg za mog života. Oduševljenje do daske. Snijeg suh, staza utabana i mekana, a najveći dio netaknut, broj skijaša na planini ispod 30, savršene gondole, staza dugačka i prostrana… Poredeći sa drugim skijalištima, malo kilometara staza, ali dajem 5 Badovih ili Nassfeldovih kilometara za jedan na Ankogelu. Ankogel će me vidjeti opet.
Nassfeld, 600-2.002m, 110km
Konobari govore jezike naših prostora. Mnogo staza, u prosjeku malo strmijih za moj ukus. Sve funkcioniše kako treba. Osjetno više skijaša na stazama u odnosu na većinu drugih skijališta.
Goldeck, 550-2.142m, 30km
Omanje lokalno skijalište na koje se kreće gondolom iz grada (Spittal). Radnim danom na skijalištu su većina austrijski penzioneri (velika razlika u odnosu na naše). Staze uglavnom prestrme za karving vožnju. Na drugoj strani brda hrpa tragova freeride vožnje, prastari dvosjed sa mehanizmom kakav je bio na jahorinskom jednosjedu, viđena dvojica ljudi sa uređajima za traženje zatrpanih lavinom kako pretražuju podnožje planine (valjda se vježbaju).
Katschberg, 1.066-2.220m, 70km
Mnogo nam se svidjelo. Skijalište sređeno do bola po svim pitanjima. Hrpa zanimacija za djecu. Staze ko bombona, dugačke, široke, žice kakve trebaju da budu… Posebno me je dojmila pokretna traka na mostu koji povezuje dva brda. Sa jedne strane se spuštaš preko mosta, a na drugu stranu voziš trakom = nema penjanja na skijama.
Innerkrems, 1.500-2.128m, 45km
Specijalizovano za treninge i takmičenja. Uvijek je dio staza zatvoren za te namjene. Strmo. Navodno su Kostelići tamo mnogo trenirali u prošlosti. Na drugo brdo vozi najduži dvosjed kojeg sam vidio, a tamo samo jedno sidro iako je taj dio vrlo prostran i dugačak.
Bad Kleinkirchheim/St.Oswald, 1.017-2.055m, 103km
Više sam očekivao iako je sve korektno. Klamerova staza u skladu sa imenom. I ovdje staze malo prestrme za karving bez otklizavanja repova. Bez auta ili autobusa ne možeš sve obići. St.Oswald me je razočarao (opet previše očekivao).

Kada sve saberem i oduzmem, u Austriji izgleda nema lošeg skijališta, a svako je drugačije na svoj način. Mislio sam da „moj“ Gerlitzen zaostaje za drugima, ali sam se prevario. Kako volim karving jurnjavu (bez otklizavanja repova tj. kočenja), većina staza na renomiranim skijalištima mi je ovlaš prestrma. Skijam ja i repovima kad treba, ali se moje rekreativne penzionerske noge brzo pobune.

Ako koga interesuje, ukupni troškovi za nas četvoro (pass, smještaj, benzin, vize, vinjete, hrana…) po sedmici nisu prešli 1.000€. Orjentaciona cijena apartmana za četvoro na planini (sa bazenom) je oko 50€, mada smo mi prošli i jeftinije.

Sa Gerlitzena do Bad-a je potrebno oko 40 minuta, do Nassfelda oko sat, a najviše treba do Matrei-a: oko 2 sata. Od toga 20-tak minuta otpada na silazak sa Gerlitzena.
Mnogo mi je pomogao čika Garmin. Za ubuduće razmišljam o smještaju negdje uz cestu na relaciji Spittal – Linz. Tada bi u rasponu od 20 – 40 minuta vožnje bilo na raspolaganju 5 – 8 destinacija.
Toliko u prvom javljanju.

Vars – Januar 2010

Autori: Arsa, Miloš

Arsa

Danima se u magarećim krugovima vodi polemika ko je taj ko će napisati report sa januarskog skijanja u Francuskoj… Vidim svi ćute, bili na skijanju pa ih boli uvo za ove koji nisu bili a koji očekuju da vide kako smo se mi proveli u tom tamo Varsu i Risoulu…
Neće niko pa ću ja… Dvoumio sam se da li da otvorim novu temu na podforumu “Ski centri” ali sam odlučio da postujem ovde. Ne bih da pišem recenziju skijališta jer to ne umem. Da pišem u podforumu “Druženje”… ne bih ni to, družimo se mi baš lepo i bez pisanja… Ovde je samo moje viđenje tih nekoliko dana skijanja u Varsu i Risoulu.

Što se putovanja tiče, mi smo iz Kragujevca krenuli 5 minuta ranije od zakazanog vremena i to mi u startu ulilo nadu da neće biti nekih većih problema u toku puta. Međutim, kako đavo ne ore i ne kopa nego samo pravi sranja, u Beogradu ostadosmo da čekamo čitav sat zbog malenog propusta  jednog od putnika u organizovanju slobodnog vremena, godišnjeg odmora, života… Naime, čovek je mislio da putujemo tek sledeće nedelje al kad je iz telefonskog razgovora skontao da ćemo otići bez njega, spakovao je sve neophodno i za rekordnih 45 minuta se pojavio na zbornom mestu kod Sava centra.
Krenuli smo… stigli do granice sa Hrvatskom (veliko hvala Aci iz Kragujevca na mirnoj ruci i popunjavanju spiskova putnika u toku vožnje), kad tamo sa srpske strane granice, samo 2 busa ispred nas. Sačekasmo koji minut i prođosmo… Dobro je, pomislih, nećemo izgubiti previše vremena na granicama… al prc… na hrvatskoj strani granice 6 autobusa ispred nas. Svi putnici napolje iz busa, u kolonu po jedan pa pred šalter na gledanje sa carinikom… Posle sat i kusur vremena prođosmo i nastavismo put kroz Hrvatsku bez većih problema. Ista slika i na HR/SLO granici, još sat i kusur čekanja. Pokupismo Topa, Nebojšu i Milanu u Čatežu ob Savi i nastavismo dalje u EU na neizmernu Dexovu radost . Do iza Torina vožnja bez problema, dosadni italijanski autoput, a onda, čim smo sišli sa autoputa, sneg, serpentine, tuneli, vijadukti, spora vožnja sve do Guillestre-a, nadomak cilja našeg puta (napomenuo bih samo da je bus kojim smo putovali pretesan za većinu putnika, da postoji neki diskontinuitet između grejanja i hlađenja pa je usput bilo malo negodovanja, što zbog hladnoće, što zbog vrućine… al preživeli smo svi .) U Guillestre-u svratismo u neki supermarket da dopunimo rezerve hrane i pića za predstojeći sedmodnevni boravak na planini. Da smo okasnili još koji sat, moja slobodna procena je da ne bismo uspeli ništa ni da kupimo jer su nas dočekali rafovi, upola prazni… neki putnici su bili brži. Uglavnom, nekako spakovasmo kese u bus i posle sat vremena stigosmo u Vars. Što minibusom, što pešice, prenesmo stvari iz busa u apartmane i smestismo se.

Apartmani… to je posebna priča, mogao bih o njima da pišem poseban izveštaj al neću. Prenosim iskustva magaradi koja su više puta od mene bili na francuskim skijalištima i koji kažu da su ovi u koje smo mi bili smešteni u odnosu na neke iz 3D i Tignesa, što se tiče komfora, hoteli sa 4 i više zvezdica. Sobe tople, velike, osunčane, kuhinje sa svim potrebnim stvarčicama (osim džezvi za kafu ), sve novo, čisto, neoštećeno. Koliko pažnje je projektant apartmana posvetio svom delu, pokazuje i primer brendirane posteljine i zavesa na prozorima koji imaju identične grafičke motive kao npr. šolje za kafu i lusteri. Eventualni loš utisak bi mogla da ostavi samo činjenica da je ovo apartmansko naselje još u izgradnji pa nema asfaltiranog prilaza, da nekoliko zgrada još uvek stoji u „sivoj fazi“, da nije izgrađen bazen, da nema prilaza za povratak na skijama… Ja sam lično stekao utisak da će, kad se naselje kompletno izgradi i završi, biti rajsko. Mi za bolje i nismo .

Ne bih puno detaljisao o stazama i sistemu žičara. Samo ću reći da je (po mom skromnom sudu) skijalište fizički sasvim korektno povezano i da se veoma lako može doći sa jednog na drugi deo u samom Varsu a i u susednom Risoulu. Utisak kvari samo sporost većine sedežnica, strmost većine vučnica tipa „tanjir“ i nedostatak skidata sistema skipasa. Pomenuo bih kao interesantan jedan starinski dvosed. Interesantno je to (bar meni) što je polazna stanica najniže mesto u sistemu ove žičare pa se sedanjem na korpu koja silazi sa jednog, može izvesti na drugo brdo (i obrnuto ). Tradicionalno dobro „francusko“ peglanje staza nismo mogli da izbegnemo. Verujem da bi staze „držale“ i bolje da taj deo Alpa nije bio zatrpavan „pljuskovima“ novog, suvog snega danima pred naš dolazak. Lično se ne ložim preterano na free-ride al koliko čujem od prijatelja, to je poseban osećaj koji se ne može opisati rečima. OK, verujem im na reč, nisam probao al sam gledao one koji jesu i to sasvim lepo izgleda, posebno što u Varsu ima prostora za takve rabote, da bi se postideli i čuveni Tignes a možda čak i 3 doline. Prostranstvo, prekriveno čistim puderom, je prosto mamilo zaljubljenike u ovaj način skijanja pa su već posle prvog dana počeli da se pojavljuju tragovi… skijaški, borderski, pešački… Možda je tome doprinelo i neko Red Bull takmičenje na vrhu Chabrieres sa koga su se majstori spuštali praveći zavoje i izbegavajući stene, praćeni stotinama očiju iz podnožja i helikopterima iz vazduha. Nevina nije ostala ni poznata KL staza za brzinske rekorde na kojoj je nekoliko smelih ostavilo svoj „potpis“. Iskreno, iz podnožja staza izgleda zastrašujuće a kako izgleda sa vrha, neka Oggy kaže ponovo, ja nisam išao gore. Mislim da je sreća što Nemanjus nije bio s nama jer, poznajući ga, ne verujem da bi bilo ko od nas uspeo da ga odgovori od ideje da se spusti niz nju, makar pola dana izgubio penjući se pešice na vrh, pošto žičare nisu radile. Poslednjeg dana našeg boravka tamo, tu stazu su počeli da spremaju ratracima za brzinsko takmičenje koje se održava ovih dana.

Vremenski uslovi… Od šest dana provedenih tamo, imali smo tri stoprocentno sunčana dana, bez vetra (ili ga je bilo vrlo malo i to samo na vrhovima) a od ostala tri, jedan je bio sa niskim oblacima na vrhovima, ali sa vrlo dobrom vidljivošću i dva sa snežnim padavinama. Čak su i oni koji se ne osećaju „ekstremistima“ mogli skijati.

Put nazad… Opet na delu ona o đavolu, oranju i kopanju. Kad sam pomislio da je sve prošlo OK i da je sve sa čim treba da se naoružamo za povratak kući, samo strpljenje za putovanje i prelazak granica, pokazalo se da nisam u pravu. Mislio sam da svi putnici u busu imaju u glavi „magareću povelju“ sa naslovne strane našeg sajta i da je to dovoljno za mir… na skijanju, na putovanju, u duši… al nije baš sve tako bilo… Ne bih ni o tome detaljisao, bitno je da smo kućama svi stigli živi i zdravi, čak je svako poneo i doneo kući svoj kofer , ali ću za one kojima je šoping (najmanje tročasovni) u Milanu vredniji od nasmejane njuške prijatelja kopirati ovde munZetove reči pa ako im se te reči ne sviđaju, neka više ne putuju sa nama.

Mi nismo neprofitna organizacija, ali nismo ni profitna…
Mi ustvari, nismo ni organizacija
Nismo ni udruženje ljubitelja bilo čega, ali tolerišemo one koji jesu
U svemu smo jednaki, sem u visini i težini
Između dva zla … uvek biramo dobro
Volimo šalu, i kad je na naš račun
Ne stidimo se što smo Magarci
Odluke i ne donosimo, jer smo isuviše neodlučni …
… Zato se, dogovaramo
Nemamo cilj … ali uživamo na putu do njega
Ne volimo podele
Ne trpimo bahatost
Ne sudimo drugima …
… i volimo život
Ako Vam i pored svega ovoga … opet ništa nije jasno, nema veze…..

dobro nam došli u Ski-Magarce

 

Miloš

 

Arso, svaka čast na iscrpnom izveštaju,

Ja ću samo  da dodam o samom skijalištu. Suludo je porediti Vars/Risoul sa 3D, ali za 6 dana skijanja je „taman” da se naskijaš, pogotovo kada imaš 4 perfektna dana kao što smo mi imali. Ako se ne varam Foret Blanche kako se zove samo skijalište ima oko 180 km staza.

Skijalište je lepo uvezano i relativno brzo se može stići sa kraja na kraj iako ima dosta „sporih” žica. Ima ukupno 7 brzih i žica koje pokrivaju veliki deo samih staza pa posle par dana skijanja, kada smo sve obišli, uglavnom smo skijali na tim stazama. Nigde nije bilo gužve… jedino je malo iritiralo pokazivanje ski passa žicmenima (malo smo pozaboravljali kako je to nekad bilo svuda). Mada kontrola ski passa je uglavnom na početku žica koje su u samom podnožju skijališta i to i nije baš redovna kontrola, tako da kada se sve sabere možda u proseku za ceo dan skijanja pokažeš ski pass 4-5 puta dnevno.

Ima i nekoliko tanjira koji su za posebnu priču. Naime … francuzi su ih pustili na najveću brzinu, pa kad kreće … i kad se zakači za sajlu … setiš se onog tanjira na crnoj dubokoj iz milošte prozvanog „devojački san”.

Meni su se lično više dopale staze u Varsu nego u Risoulu, što zbog dužine, što zbog osunčanosti, ali to je već lični doživljaj.

Od staza bih izdvojio najpre crveni Olimpique koji kreće sa vrha La Mayt – 2580 m n/v i završava u Vars Sainte Marie na nekih cc 1500 m n/v. Staza ima konstantan nagib… na nekim delovima prelazi i u crnu stazu, a nazad vuku dve brze žice (četvorosed i šestosed). Druga staza koju sam ja najviše skijao je duga plava staza koja kreće sa istog vrha i sjajna je staza kako za karvanje, tako i za učenje skijanja. Inače skijalište ima veliki broj plavih staza, tako da toplo preporučujem početnicima i ljudima koji traže „porodično skijalište”, zato što bez problema može da se obiđe celo skijalište po plavim stazama. Moram da napomenem za one koji nisu skijali u Francuskoj da njihova kategorizacija staza ima „malo čudan” kriterijum, tako da plave staze nisu „livade” nego staze sa lepim nagibom i uglavnom velikom širinom.

Velika mana, meni je bilo to što crne staze nisu bile sređivane (osim jedne u Varsu na kojoj se održavaju treninzi). Iz nekog, za mene nepoznatog razloga, crne staze su tako kategorizovane ne samo zbog svog nagiba, nego i zbog hupsera.

Velika žal i ostaje što nismo odskijali KL, ali smo bar uživo gledali one ludake što se strmopizduju niz te litice oko KL-a što je bio poseban doživljaj. Arsa je poetski opisao kako izgleda free ride u Varsu pa ne bi da kvarim.

U svakom slučaju vredelo je otići, videti i odskijati Foret Blanche.

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

 

Alpe d’Huez – Januar 2010

Autor: Oggy

Vidim da svi spavaju, u ocekivanju izvjestaja iz Risoula, evo da obavim svoju gradjansku duznost…

Daklem, Alpe d’Huez, 2-9.1. Jedno od blizih Fr skijalista, ne prolazi se kroz Frejus, vec se skrene 15-ak kilometara ranije. Sto se ispostavilo kao ekstremna prednost u ovom slucaju, jerbo su guzve bile nevjerovatne. Prosle godine sam 3.1. isao za Tignes, i cekali smo preko 2 sata na prolazak kroz tunel. Pri tom prosle godine na putu Torino-Bardonecchia nije bilo veceg cekanja na naplatnim rampama; ove smo izgubili sigurno preko sat vremena. Mogu da mislim kako je to izgledalo u tunelu ove godine.

Put vodi kraj gomile drugih velikih skijalista: Montegenevre (dio Via Lattea u koji spada i Sestriere), Briancon/Serre-Chevalier, La Grave/Les 2 Alpes. Na kraju se zavrsava usponom od Bourg d’Oisans do samog mjesta, koji je standardna etapa Tour d’Francea. Jedino sto mogu da kazem je “koji manijaci” U Montegenevre smo izgubili dodatnih sat vremena cekajuci, a put vodi i preko jednog prevoja na 2000m, pa lanci mogu biti neophodni. Naravno mi smo se kao pravi balkanski seljaci provukli bez stavljanja istih, ali to je bilo dan poslije padavina kad su Francuzi vec poprilicno rascistili put.

Apartman solidan, 40-ak kvadrata, sto ce reci sasvim pristojne velicine za francuske prilike. Od agencije smo dobili dva seta, zuti i crni, svaki od po tri kljuca. Sa zutim mozete da otkljucate apartman i ulaz u skijasnicu. Sa crnim mozete da otkljucate ormaric od skijasnice, ali nista drugo. Funkcija preostala tri kljuca ostaje misterija. Kad smo otisli da trazimo da to srede, dobili smo jos jedan set. Pogodicete, i na tom setu funkcionise samo jedan kljuc. Elem, apartman je vrijednim radom pet delija vrlo brzo pretvoren u svinjac sa velikom kolekcijom praznih boca Leffe-a i drugih trofeja pa ga u daljem tekstu necemo spominjati.

Najzanimljiviji dio, sto ce reci skijanje. 240km staza, za nekoga sve, za svakoga ponesto Prvi dan, vrijeme ‘nako, svjetlo difuzno skroz, snijega tu-i-tamo. Odlucili smo se lijevu stranu skijalista (gledajuci na mapi, jelte), dakle Oz i Vaujany. Staze onako, konfiguracija nije losa, ali em nisu bile bas bog zna kako sredjene, em je apsolutno sve bilo zaledjeno, na pisti i pored piste. Kako ja pametno nisam naostrio skije pred polazak, posteno sam se ispatio. Uglavnom meni je to ostalo u pamcenju kao najgori dan. Poslije se nismo vracali na tu stranu skijalista, tako da im nismo dali drugu sansu

Drugo jutro nas je docekalo sa 30-ak cm novog snijega. Odlucili smo se za desnu stranu skijalista, prema Aurisu. Pun pogodak. Izbili smo na vrh Signal de l’Homme, sa kojeg se spustaju dvije paralelne crvene staze, sasvim pristojnog i vrlo konstantnog nagiba. Pri tom, izmedju i oko te dvije staze ima gomila prostora. Zamislite golu Jahorinu, samo jedno 3-4 puta duzu. Uglavnom veci dio dana smo tu i potrosili, i naravno zahvaljujuci kako nasoj fantasticnoj tehnici skijanja cjelca, tako i nevjerovatnoj fizickoj spremi, vrlo brzo crkli. Pri tom je malo nezgodno sto je novog snijega bilo taman toliko da svako malo zagrebes onaj led ispod, ili ti neka grba sacinjena od istog nabije koljena u zube. Kasnije smo presli i na drugu stranu. u samo selo Auris, gdje ima nekoliko odlicnih, sirokih plavih staza na kojim smo bili skoro sam-samcijati.

Treci i cetvrti dan-perverzija. Sunce, nigdje oblacka, gotovo bez vjetra. Dobar dio smo proveli u jajetu po zelenim stazama odmah iznad samog Alpe d’Hueza. Inace ovih staza ima bas puno, i polaze iz samog mjesta, tako da je skijaliste stvarno odlican izbog za pocetnike. Pri tom, na svim stazama koje su opsluzene brzim liftovima (gondola Troncon/sestosjed Marmottes) vlada nako pofajn guzva, pa se preporucuje upotreba tanjira. Interesantno, i oba ova brza lifta i staze iznad mjesta su podijeljeni u tri etape, i tezina raste zajedno sa visinom: na dnu su zelene, u sredini crvene i crne, i sa vrha crne staze. Naravno nismo odolili da ne probamo i tu cuvenu 16-kilometarsku crnu stazu Sarenne koja vodi sa vrha u rupu izmedju ADH i Aurisa. Osim malo hupsera na prvom dijelu staze, po ocekivanju se ispostavilo da je vrh vise crven nego crn, sredina vise plava nego crna, a kraj vise uzbrdo nego nizbrdo. Pri dnu je u jednom uskom dijelu dobro ishupserana i oguljena, pa smo malo ozalili skije. Stoga sam u jednom prelasku preko staze trazio alternativni put. Zavrsilo se vrlo opreznim silazenjem korak po korak kroz neku zaledjenu strmopizdinu nad potokom, siroku otprilike 2-3 metra, srecom ne pretjerano dugu. Ne preporucujem. Druga cuvena staza u ADH, Tunnel, nije bila otvorena. Probali smo i staze prema Villard Reculas, dvije nekako tipicno francuske plave staze, beskrajno siroke, ubile se za karvanje. Pri tom sam testirao i nove skije, marke “Teekanne”   Blizzard RS Titanium pod krinkom, tanjusne do bola, al drze ko zmaj, strava.

Peti dan ponovo oblaci, vjetar, hladno. Na gleceru na vrhu i na stazi Herpie, zacudo, dosta manje vjetra, tako da smo tu okrenuli 2-3 zice. Staze super, mozda jedino malo uske za takvo prostranstvo. Idemo ponovo u Auris, tamo preskijavamo sve staze. Mjesto je inace totalno retro. Jedina kafana je “Thai restaurant”, koji svoje ime jedino opravdava konobaricom (dal i gazdaricom?) Azijatkinjom. Namjestaj i atmosfera je takva, da sam cekao da se iz nekog coska pojave Srecko Sojic, Zika Pavlovic, i ostali mega-popularni heroji socrealistickih 80-ih.

Navece smo odlucili malo da zalomimo. Izlazak se zavrsio u jedinom mjestu na kojem je bilo vise od 10 ljudi, diskoteka “Iglo”. Prosjek godina oko 18, a prosjecan posjetilac je imao dvije babe Hrvatice, jednog djeda Engleza a jednog Marsovca ili nesto slicno. Pri tom nas je preko noci i jutra zatrpalo preko pola metra snijega. Za divno cudo, izgleda da je treniranje jetre imalo efekta, pa sam ipak uspio da izadjem na stazu sutra ujutru. Ili tacnije, pored staze. Powder day na kvadrat, maltene pri svakom zavoju prsce u lice. Jedna od boljih padina je kad se sa plave staze prema Villardu presijece direktno niz zicu, kazu Kinezi slika vrijedi milion rijeci:
http://vimeo.com/8668258
Uglavnom uz dovoljno padavina ima milion puteva/puteljaka gdje se moze iskopati cjelca, stvarno je vrlo lako dostupan pored staza. Tako da mi se cini da je skijaliste bas dobar izbor za one koji traze off-piste.

Ako ima jos zivih… dobro i jest.