Alpe d’Huez – Januar 2010

Autor: Oggy

Vidim da svi spavaju, u ocekivanju izvjestaja iz Risoula, evo da obavim svoju gradjansku duznost…

Daklem, Alpe d’Huez, 2-9.1. Jedno od blizih Fr skijalista, ne prolazi se kroz Frejus, vec se skrene 15-ak kilometara ranije. Sto se ispostavilo kao ekstremna prednost u ovom slucaju, jerbo su guzve bile nevjerovatne. Prosle godine sam 3.1. isao za Tignes, i cekali smo preko 2 sata na prolazak kroz tunel. Pri tom prosle godine na putu Torino-Bardonecchia nije bilo veceg cekanja na naplatnim rampama; ove smo izgubili sigurno preko sat vremena. Mogu da mislim kako je to izgledalo u tunelu ove godine.

Put vodi kraj gomile drugih velikih skijalista: Montegenevre (dio Via Lattea u koji spada i Sestriere), Briancon/Serre-Chevalier, La Grave/Les 2 Alpes. Na kraju se zavrsava usponom od Bourg d’Oisans do samog mjesta, koji je standardna etapa Tour d’Francea. Jedino sto mogu da kazem je “koji manijaci” U Montegenevre smo izgubili dodatnih sat vremena cekajuci, a put vodi i preko jednog prevoja na 2000m, pa lanci mogu biti neophodni. Naravno mi smo se kao pravi balkanski seljaci provukli bez stavljanja istih, ali to je bilo dan poslije padavina kad su Francuzi vec poprilicno rascistili put.

Apartman solidan, 40-ak kvadrata, sto ce reci sasvim pristojne velicine za francuske prilike. Od agencije smo dobili dva seta, zuti i crni, svaki od po tri kljuca. Sa zutim mozete da otkljucate apartman i ulaz u skijasnicu. Sa crnim mozete da otkljucate ormaric od skijasnice, ali nista drugo. Funkcija preostala tri kljuca ostaje misterija. Kad smo otisli da trazimo da to srede, dobili smo jos jedan set. Pogodicete, i na tom setu funkcionise samo jedan kljuc. Elem, apartman je vrijednim radom pet delija vrlo brzo pretvoren u svinjac sa velikom kolekcijom praznih boca Leffe-a i drugih trofeja pa ga u daljem tekstu necemo spominjati.

Najzanimljiviji dio, sto ce reci skijanje. 240km staza, za nekoga sve, za svakoga ponesto Prvi dan, vrijeme ‘nako, svjetlo difuzno skroz, snijega tu-i-tamo. Odlucili smo se lijevu stranu skijalista (gledajuci na mapi, jelte), dakle Oz i Vaujany. Staze onako, konfiguracija nije losa, ali em nisu bile bas bog zna kako sredjene, em je apsolutno sve bilo zaledjeno, na pisti i pored piste. Kako ja pametno nisam naostrio skije pred polazak, posteno sam se ispatio. Uglavnom meni je to ostalo u pamcenju kao najgori dan. Poslije se nismo vracali na tu stranu skijalista, tako da im nismo dali drugu sansu

Drugo jutro nas je docekalo sa 30-ak cm novog snijega. Odlucili smo se za desnu stranu skijalista, prema Aurisu. Pun pogodak. Izbili smo na vrh Signal de l’Homme, sa kojeg se spustaju dvije paralelne crvene staze, sasvim pristojnog i vrlo konstantnog nagiba. Pri tom, izmedju i oko te dvije staze ima gomila prostora. Zamislite golu Jahorinu, samo jedno 3-4 puta duzu. Uglavnom veci dio dana smo tu i potrosili, i naravno zahvaljujuci kako nasoj fantasticnoj tehnici skijanja cjelca, tako i nevjerovatnoj fizickoj spremi, vrlo brzo crkli. Pri tom je malo nezgodno sto je novog snijega bilo taman toliko da svako malo zagrebes onaj led ispod, ili ti neka grba sacinjena od istog nabije koljena u zube. Kasnije smo presli i na drugu stranu. u samo selo Auris, gdje ima nekoliko odlicnih, sirokih plavih staza na kojim smo bili skoro sam-samcijati.

Treci i cetvrti dan-perverzija. Sunce, nigdje oblacka, gotovo bez vjetra. Dobar dio smo proveli u jajetu po zelenim stazama odmah iznad samog Alpe d’Hueza. Inace ovih staza ima bas puno, i polaze iz samog mjesta, tako da je skijaliste stvarno odlican izbog za pocetnike. Pri tom, na svim stazama koje su opsluzene brzim liftovima (gondola Troncon/sestosjed Marmottes) vlada nako pofajn guzva, pa se preporucuje upotreba tanjira. Interesantno, i oba ova brza lifta i staze iznad mjesta su podijeljeni u tri etape, i tezina raste zajedno sa visinom: na dnu su zelene, u sredini crvene i crne, i sa vrha crne staze. Naravno nismo odolili da ne probamo i tu cuvenu 16-kilometarsku crnu stazu Sarenne koja vodi sa vrha u rupu izmedju ADH i Aurisa. Osim malo hupsera na prvom dijelu staze, po ocekivanju se ispostavilo da je vrh vise crven nego crn, sredina vise plava nego crna, a kraj vise uzbrdo nego nizbrdo. Pri dnu je u jednom uskom dijelu dobro ishupserana i oguljena, pa smo malo ozalili skije. Stoga sam u jednom prelasku preko staze trazio alternativni put. Zavrsilo se vrlo opreznim silazenjem korak po korak kroz neku zaledjenu strmopizdinu nad potokom, siroku otprilike 2-3 metra, srecom ne pretjerano dugu. Ne preporucujem. Druga cuvena staza u ADH, Tunnel, nije bila otvorena. Probali smo i staze prema Villard Reculas, dvije nekako tipicno francuske plave staze, beskrajno siroke, ubile se za karvanje. Pri tom sam testirao i nove skije, marke “Teekanne”   Blizzard RS Titanium pod krinkom, tanjusne do bola, al drze ko zmaj, strava.

Peti dan ponovo oblaci, vjetar, hladno. Na gleceru na vrhu i na stazi Herpie, zacudo, dosta manje vjetra, tako da smo tu okrenuli 2-3 zice. Staze super, mozda jedino malo uske za takvo prostranstvo. Idemo ponovo u Auris, tamo preskijavamo sve staze. Mjesto je inace totalno retro. Jedina kafana je “Thai restaurant”, koji svoje ime jedino opravdava konobaricom (dal i gazdaricom?) Azijatkinjom. Namjestaj i atmosfera je takva, da sam cekao da se iz nekog coska pojave Srecko Sojic, Zika Pavlovic, i ostali mega-popularni heroji socrealistickih 80-ih.

Navece smo odlucili malo da zalomimo. Izlazak se zavrsio u jedinom mjestu na kojem je bilo vise od 10 ljudi, diskoteka “Iglo”. Prosjek godina oko 18, a prosjecan posjetilac je imao dvije babe Hrvatice, jednog djeda Engleza a jednog Marsovca ili nesto slicno. Pri tom nas je preko noci i jutra zatrpalo preko pola metra snijega. Za divno cudo, izgleda da je treniranje jetre imalo efekta, pa sam ipak uspio da izadjem na stazu sutra ujutru. Ili tacnije, pored staze. Powder day na kvadrat, maltene pri svakom zavoju prsce u lice. Jedna od boljih padina je kad se sa plave staze prema Villardu presijece direktno niz zicu, kazu Kinezi slika vrijedi milion rijeci:
http://vimeo.com/8668258
Uglavnom uz dovoljno padavina ima milion puteva/puteljaka gdje se moze iskopati cjelca, stvarno je vrlo lako dostupan pored staza. Tako da mi se cini da je skijaliste bas dobar izbor za one koji traze off-piste.

Ako ima jos zivih… dobro i jest.

Leave a Reply