All posts by Nemanja Stanić

Saalbach 20.02 – 22.02.2015 WC 2015 reportaža

– Pripremio Nemanja Stanić

Nakon punih 14 godina, atraktivna spust staza „Schneekristall“ popularnog austrijskog skijališta Saalbach-Hinterglemm ponovo je vraćena u karavan svetskog kupa u alpskom skijanju. U periodu od 20.–22.02.2015. imali smo čast da pristustvujemo treninzima i trkama muškog spusta i superveleslaloma.

1

U petak, prvog dana našeg boravka u Saalbach-u, prisustvovali smo drugom treningu spusta, sa početkom u 11:30 h. Trening su obeležile nešto opreznije vožnje mnogih takmičara, odustajanja, ali i izbijen zub jednog od glavnih favorita Kjetila Jansruda. Nakon najboljeg vremena posle prvog treninga, Norvežanin je ovoga puta završio tek na 57. mestu. Na kraju drugog treninga, najbolje vreme ostvario je Austrijanac Max Franc, sa vremenom 1:49:41, drugo mesto zauzeo je Georg Streitberger, u vremenu 1:49:95, dok je do trećeg vremena stigao još jedan austrijski skijaš Matthias Mayer, sa ukupnim vremenom 1:50:14.

2

Prvi takmičarski dan osvanuo je u idealnim vremenskim uslovima za održavanje spusta. Sunčano vreme sa temperaturom oko nule, skoro bez vetra, sa odličnom vidljivošću, donekle su ublažili sve opasnosti koje krije 3300 m dugačka staza „Schneekristall“. Već sa prvim startnim brojevima moglo se videti da se takmičari ne osećaju najugodnije. Mnoge neravnine, skokovi i „roleri“ uz oštre zavoje pri brzini od preko 140 km/h, rezultirali su odustajanjem većeg broja momaka. Možda i očekivano, najbolje su se snašli domaći skijaši, koji su na kraju i popunili pobedničko postolje.

Prvo mesto zauzeo je Matthias Mayer (1:49:83), srebrni je bio Max Franz sa zaostatkom od samo 2 stotinke za kolegom iz reprezentacije (1:49:85), dok je treće mesto zauzeo Hannes Reichelt u vremenu 1:50:04.

3

Svakako da raduje povratak Carla Janke, koji je potvrdio dobru formu zauzimanjem 4. pozicije, sa ukupnim vremenom 1:50:30, a jedno od najprijatnijih iznenađenja je austrijanac Vincent Kriechmayr koji je sa startnim brojem 40 napravio senzaciju i na kraju zauzeo 6. poziciju ispred Adriena Theaux-a i Petera Fill-a.

Nedelja je bila rezervisana za održavanje superveleslaloma, ovoga puta u dosta težim vremenskim uslovima. Oblačno vreme sa snegom sve vreme je pratilo takmičare, ali spektakl ponovo nije izostao. Trka je startovala u 11:00 h, a prvi startni broj imao je mladi Norvežanin Aleksander Aamodt Kilde.

4

Na veliku radost domaće publike, dominaciju u brzim disciplinama ovoga vikenda ponovo je potvrdio Matthias Mayer, koji se sa startnim brojem 20 ponovo popeo na najvišu stepenicu pobedničkog postolja, uz vreme 1:31:53. Drugo mesto zauzeo je Francuz Adrien Theaux (1:31:76), dok je kao treći završio Kjetil Jansrud (1:31:80), zadržavajući tako teoretske šanse za osvajanje velikog kristalnog globusa. Šanse mu je svakako umanjio vodeći u generalnom plasmanu Svetskog kupa Marcel Hirscher, koji je osvojio za njega fenomenalno 17. mesto u superveleslalomu, uz zaostatak od samo 1,48 sekundi za pobednikom.

Posle takmičarskog vikenda u Saalbach-Hinterglemm-u, Marcel Hirscher je povećao svoje šanse za osvajanje velikog kristalnog globusa, jer je održao veliku prednost u odnosu na prvog konkurenta Jansruda. Vodeći Hirscher sada ima 1028 poena, prvi pratilac Jansrud je na 912, a daleko iza su Alexis Pinturault (699), Felix Neureuther (662) i Fritz Dopfer (637).

Poredak u brzim disciplinama je sledeći:

Spust

  1. Kjetil Jansrud (457)
  2. Dominik Paris (312)
  3. Matthias Mayer (296)

Super G

  1. Kjetil Jansrud (376)
  2. Dominik Paris (303)
  3. Matthias Mayer (274)

Sve fotografije sa vikenda u Saalbach-Hinterglemm-u možete pogledati na galeriji.

Vars – Januar 2011

Eh, šta reći, a da se ne ponavljamo! I ove godine (da ne kažem tradicionalno), bus magaradi je odjezdio put Varsa, i to ni manje ni više nego na pravoslavni Božić, 07.01.2011.

Ovog puta smo rešili da krenemo pre svih, pa se iz Kragujevca krenulo već u 14:00. Usput se ulazilo i u Beogradu, Rumi, Sloveniji, jedva stvari potrpasmo jer bus nije imao skibox. Čak se neko dosetio da bi bilo zgodno poneti „lazy bag“ (nek neko u onoj temi o rečniku objasni pojam), pa je bilo skoro nemoguće proći iz prednje u zadnju polovinu busa i obrnuto.

Uglavnom, vesela družina je bez nekih problema doputovala na odredište u subotu, negde oko 14:30. Dolaskom na odredište javila nam se blaga zebnja u srcu, jer je napolju bilo 5-6 stepeni u plusu, pa se sneg dosta topio. Videće se kasnije da nam je zebnja bila neosnovana.

Smestili smo se u apartmane (iste one od prošle godine), za koje se slobodno može reći da su najbolji smeštaj u kome smo bili u magarećoj organizaciji, a i šire. Udobni kreveti, lcd televizor, potpuno opremljena kuhinja i sve ostalo nameće se kao logičan izbor i sledeće sezone. I ne samo zbog apartmana…

Još jedna novina u odnosu na prošlu godinu je lift (ali ne ski lift) kojim se iz apartmana spuštate do lokalnog puta, sa koga se opet dolazi do veznog 4-seda da bi se došlo na stazu. Znači „ski-out“ su uspeli da odrade, „ski-in“ delimično – malo odgurivanja, malo pešačenja (50-tak m do lifta). Sve u svemu, i taj aspekt je skoro savršen.

Skijanje u Varsu

Morao sam reći skijanje – ovog puta, verovali ili ne, ne bejaše niti jednog boarda sa nama.

Prvi dan je bio onako šućmurast – oblačno i oko „nule“, ništa obećavajuće. Skijalo se po solidno opeglanim stazama, a oni koji su tu prvi put ispipavali su puls skijališta. Prvi utisak je – nešto starije žice i fantastični pejzaži. Orjentacija staza je prema svim stranama sveta, pa se uvek može naći sunca ili hlada. Utisak prvog dana je definitivno staza Olimpik sa više od 1000 m visinske razlike i dve brze žice koje te za čas dignu na vrh.
Pred kraj dana krenu da pada sneg…
…koji nije prestajao celu noć!

A ujutro, idila! 40-50 cm svežeg pudera i sunce koje se probija kroz paperjaste oblake

Da li postoji lepši poklon od majke prirode, i to u kakvom trenutku. „GUN“ na noge, pamet u glavu, pravac na stazu.

E sad, nema smisla da pišem ovaj „report“, a da se malo ne pohvalim! Prošle godine ni jedno magare nije uspelo da se domogne samog vrha sa kog ide čuvena staza KL, a meni se pružila jedinstvena prilika. Posle par offpiste ruta koje sam ulovio po nepeglanim stazama,

dok još nije prošlo po njima puno ljudi, odlučim ja da sam odem put vrha zvanog „Pic de Chabrieres – 2750 m“ koji je ujedno i najviši vrh kompleksa „La Foret Blanche“. Do njega se dolazi sporim 4-sedom zvanim „Crevoux“, a onda na drugu stranu na tanjirić „Chabrieres“.

KL staza se vidi praktično iz celog Varsa i ima karakterističnu stenu na sredini pri vrhu.

E sad, mnogi su me naplašili KL-om, tu prvenstveno mislim na Oggy-ja koji je bio gore, ali reče da nije imao nekog ko bi se s njim spustio, pa je odlučio da ne rizikuje. Ja sam primetio tragove skija, a usput su to jutro eksplozivom inicirali lavinu, tako da sam zaključio da je prilično bezbedno (ići čak i sam). Imao sam vremena o svemu lepo da razmislim dok sam se vozio tanjirom, a slobodno mogu reći da sam osetio takvu dozu adrenalina kakva se retko doživljava, čak i pre nego što sam došao do ivice provalije .

Kad sam stigao, već je tu bilo par mladih freerider-a pod punom opremom (kaciga, ranac sa lopatom, sonda…). Nije prošlo 2-3 min, oni se otisnuše, a ja ostah sam ovde:

Sa vrha se pruža neverovatan pogled na celu dolinu, kilometrima unaokolo. Moram vam reći da se na slici ni ne vidi prvih 70% staze. Ne vidi se ni uživo, sve dok ne kreneš. E tu već nije u pitanju bio adrenalin nego više jedna fiziološka potreba .

Ali, definitivno, ko voli offpiste skijanje, KL je pravi izbor. Čak ni heli-skiing koji u Varsu košta valjda 70€ (možda grešim) ne daje neke mnogo bolje mogućnosti od spuštanja niz KL. Jedino što se provozate helikopterom  .

I tako, odvažim se ja i krenem niz čuveni KL… Par zavoja sa desne strane stene, a oko mene se preteći kotrljaju gomilice snega, malo me prođe jeza pa sam stao da odmorim. Strašno je naporno, noge gore, a ostaje se bez daha već posle 10-tak sekundi. Kad sam došao do daha, nastavljam dalje. Hop, hop, još par zavoja i eto me ispod stene. Moram opet stati, inače padam od umora.

U jednom momentu sam došao do same ivice staze, i uspeo sam da pogodim neki kamen desnom skijom, na sreću bez ozbiljnih posledica po istu. Polako prelazim na levu stranu staze (gledajući odozgo) i sad već skijam po odvaljenoj lavini, odnosno njenim ostacima. Sneg je tu neobično tvrd i gust, upada se tek 15-20 cm, za razliku od pudera gde upadate skoro do pojasa. Padina od svojih maksimalnih 98% nagiba polako ublažava. Tu već lovim netaknute delove “pudera”. Već uveliko oslobođen početnog šoka, puštam skije i u par navrata stižem do rova koji se ne vidi dok mu ne priđete skroz blizu. Oprezno prelazim taj deo i nastavljam dalje ka, sad već bezazlenoj nizbrdici pokrivenoj čarobnim prahom  . I kraj! Sav preplavljen osećajem sreće delom zbog adrenalina, delom zbog nekog čudnog osećaja povezanosti s prirodom, i na kraju zbog činjenice da sam prvo magare koje je imalo prilike skijati niz nadaleko poznatu stazu.

U naredna 4 dana nije bilo mnogo toga što bi se moglo istaći, sem perfektno pripremljenih staza (čak i crnih za koje sam mislio da se ni ne uređuju), sunca od jutra do kasnog popodneva, temperatura oko 0 ili ispod i dobro raspoložene magaradi.

Put Srbije smo krenuli u subotu, 15.01. oko 11:00. Usput je organizovan kraći šoping u Milanu, a srećno smo stigli kući zaključno sa Kragujevčanima u nedelju oko 11:00.

Na kraju, najbitnije u svemu je da se niko od nas nije povredio, i da smo svi čitavi i bez neprijatnosti došli toplome domu.

U nadi da ćemo i sledeće godine imati prilike da skijamo u Varsu, svima veliki pozdrav!

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Tignes – Val D’Isere Mart 2010

05.03.2010

Bus je krenuo iz Beograda po planu, negde oko 17:15. Akademskih 15 min se čekalo jer je jedan putnik koga nećemo imenovati otišao po burek, a đavo sam zna gde je najbliži burek od parkinga kod Sava centra. Nisam siguran čak ni da li je bio u pitanju burek ili pita, to će najbolje objasniti VD vođa puta, naš drug Vlada  ;D!

Bus prošlogodišnji, i majstor Dragan isto, nećemo ga menjati ni ubuduće, ako obeća da će Slavku obezbediti još jedan krevet pored svog, dole u onoj kabini gde spavaju vozači!

Usput smo ušli mi iz Novog Sada u Pećincima, zatim Dobojlije i Banjalučani na granici SRB-HR i Vujo na Plitvicama (ne na jezerima nego na odmorištu Plitvice kod Zagreba).

Uprkos činjenici da je istovremeno iz BG krenulo bar 10 autobusa put alpskih skijališta, na granicama se čekalo minimalno, pa smo u Sloveniju prešli negde oko pola 1:

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450029708412154018

Odmori i pauze standardne, put 24h:

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450029854677523554

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450029901521769602

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450029953753985618

Kao i svake godine, namirnice smo kupili u Supermarketu u Albervilu, s tim što moram da primetim da su cene ove godine nešto veće nego ranije (ispravite me ako grešim).

U Tignes stižemo 06.03. oko 16:55. Pošto smo bili razbacani po celom Val Claret-u, bus je krenuo kroz mesto da bi ljudi izašli što bliže svom apartmanu. Kao i prošle godine, i ovog puta se francuski policajac pojavio niotkuda i počeo da piše kaznu za bus čim bi se ovaj zaustavio na mestu gde to nije dozvoljeno. Nikoga nije briga što su privatni automobili parkirani svuda unaokolo. Lako je pogoditi da su svi ti privatni automobili registrovani u Francuskoj.

Apartmani su bili nešto lošiji nego prošle godine (prvenstveno u smislu veličine), ali sve u svemu smeštaj je bio korektan. Jedan trokrevetni apartman je bio nedopustivo loš, ali se i to rešilo, pa su ljudi dobili drugi.

07.03.2010

Osvanuo je i prvi dan skijanja! Prvo što čovek uradi na skijanju kad se probudi, naravno pogleda kroz prozor. Vreme „šućmurasto“, malo oblaka, malo sunca! Vetar umeren, 20-40 km/h (ali ne po Snow forecast-u  ;D)! Posle doručka u vidu viršli sa nitratima i riblje paštete od svinjskog mesa, užurbano uskačemo u ski odela, navlačimo pancerice i izlazimo na staze.

A staze, fantastične – skoro da sam zaboravio šta znači skijati po perfektno opeglanoj stazi sa snegom koji je danima pod uticajem negativne temperature! Za razliku od prošle godine, sad je primetan veliki broj skijaša, pogotovo na manje zahtevnim stazama kao što je Grande Motte. Na žičarama se čekalo i po 5 min, što je neverovatno za standarde najboljih francuskih ski centara. Na obodu Val Claret-a užurbano se radilo na pripremi Super Pipe-a i slopestyle staze za potrebe Winter X games takmičenja! Nisam primetio da je nekog od nas posebno zanimalo isto.

Kao osvedočeni „extremisti“, nas nekoliko je skijalo do poslednje žice, pa smo onako slomljeni došli u apartman oko 17, željni da eliminišemo Vujin „čobanac“ ili Nidžinu „karbonaru“ koju je Top napravio, ni ne sećam se više…

Uveče se popilo po neko pivo, neka čaša vina, ali smo uglavnom svi do 23 bili u krevetu jer, došli smo da skijamo zar ne?

08.03.2010.

Ujutro 8. Marta me budi fijuk vetra, takav da sam pomislio „eto, super, danas ništa od skijanja“! Međutim vraga, već do 9 vetar je oslabio verovatno na ispod 100 km/h (naravno ne po Snow forecast-u), mi doručkovali i spremni za skijanje. Sunce sija, temperatura ispod -20, a vetar piči kao lud, probija sve windstopere i jakne sa ko zna koliko KP. Top i ja kupujemo maske, jedna 20€, tri za 55€, sa Francuzima se može i cenjkati, uverili smo se.

Sedamo na Bolin (ili Fresse), to nikako nisam mogao da zapamtim. To je žica na kojoj jedna korpa skreće na međustanicu, a druga nastavlja na vrh. Ova što ide na vrh nema haube, što je značilo smrzavanje u najavi. Hrabro smo izdržali do vrha, ali se na Bolin (ili Fresse) više nismo vraćali. Gondole i vozići su nam taj dan bili najslađi na svetu.

Čini mi se da smo taj dan skijali samo do 16, neverovatno ali istinito. Dolazak u apartman gde nas čeka ručak, ovoga puta Nidžina „karbonara“ ili je bio Vujin „čobanac“… Jbmlg, bilo je nešto od to dvoje!

Uveče su neki išli i na bazen, a neki opet legli do 23.

Čekaj, jesmo li mi taj dan igrali Pictionary? To je jedna igra gde ima 4 ekipe po dva igrača… Jedan drugom nešto crtaju, a ovaj mora da pogodi termin koji mu se crta…
Vrlo za’’’ana igra gde odrasli i ozbiljni ljudi mogu začas da se uhvate za vratove! Srećom prošlo je bez toga, igrali smo 4 sata i na kraju nije niko pobedio, kako to obično biva sa odraslim i ozbiljnim ljudima! Nema veze, malko nas je bolelo al’ nam je bilo lepo – rekla bi neka nepoznata dama iz neke urbane legende!

09.03.2010.

Buđenje opet u 7:15, pogled kroz prozor, opet kombinacija oblaka i sunce, ovoga puta sa daleko slabijim vetrom! Snow forecast skoro da je i pogodio. Doručak, kafa, pa na sneg…

Jedan deo ekipe odmah se odvaja i odlazimo na čuveni Sache! To je ona crna staza što je Top morao da se odguruje štapovima, a Milošu i meni je jedna od najboljih na kojim smo skijali! Dosta je spustiti se jednom niz istu u toku dana. Poslednja 1/3 staze je konstanto strma, uska i ledena (uglavnom veštački sneg). Definitivno nije preporuka ako vam skije nisu britka sablja, a skijaška kondicija na visokom nivou.

Nakon spuštanja ni Sache, penjemo se nazad i odlučujemo na alternativno spuštanje crvenom stazom! Ispostavlja se da ta crvena staza nije ništa lakša od one crne! Opet veštak, nagib preko 50%, a širina staze nigde ne prelazi 15-tak m. Ostatak dana skijamo na lepoj osunčanoj padini starog četveroseda „auguille rouge“, koja se spušta u Les Boisses. Pauza u tipičnom kafe-restoranu na vrhu sa kojeg se na jednu stranu spuštate u Les Boisses, a na drugu u Le Lac. Ono što mi je tu upalo u oko jeste da su cene u lokalima čak nešto niže nego prošle godine, te piće u proseku košta ispod 5€. Uzgred, tu smo jedino natrčali na Weissbier marke Erdinger, pa smo odlučili ostati na pauzi čitavih sat ipo vremena.

Još jedan prekrasan skijaški dan se završio u 17h, gladni i premoreni čekamo ručak, a onda poneko pivo, čašica vina i krevet.

10.03.2010. – 12.03.2010.

Ova tri dana se nekako mogu spojiti u jedan tekst. Fenomenalno vreme, temperatura konstantno u -, bez vetra i celodnevno sunce! Nešto što se samo poželeti može. Staze popeglane, polutvrde, gužva tu i tamo na određenim stazama, na žicama ponegde čekanje max do 5 min.

Malo slika:

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450030451570712258

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450031070105644290

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450031689613981170

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450031794237743874

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450032776996303826

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450033472628588018

http://picasaweb.google.com/nemanjus/TignesValDIsere2010#5450033209283043922

Tu i tamo, bilo je i offpiste izleta i borbe po teškom i izvoženom snegu, ostaje žal što nije palo bar 20-30 cm novog snega, pa da se proba i neka „lopata“. Biće sigurno sledeće sezone!

Za 6 dana koliko smo skijali, ja nisam naišao ni na jednu žičaru koja ne radi (osim Grande Motte gondole kad je duvao onaj jak vetar), sve funkcioniše kao švajcarski sat! Bilo je i povređenih skijaša, ali je organizacija evakuacije i transporta tako organizovana da po vas (ako je neophodno) dolazi i helikopter! Srećom, putnici iz našeg busa su se svi vratili u komadu, neki doduše sa simptomima kratkotrajne amnezije, ali bez dugoročnih posledica!

13.03.2010. – 14.10.2010.

Put nazad je opet protekao u najboljem redu, osim gužve koja nas je pratila u prvih 50-tak km, gde smo izgubili sigurno 2h! U Beograd se stiglo u nedelju oko 11:30!

Za kraj, ja ću postaviti slike sa mog aparata na magareću galeriju, iskreno se nadam da će tako uraditi i ostali!

Do sledećeg skijanja i druženja, veliki pozdrav uz želju da nam se ovakva zima ponovi i sledeće godine :-).

333333

Celu galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Obertauern – April 2007

Skijaliste koje, sa svojih stotinak km staza, spada u skijalista srednje velicine. Nalazi se u pokrajini Salzburg, na 74 km od istoimenog grada. Sam gradic Obertauern nalazi se na oko 1740 mnv, najniza polazna stanica zicare je na koti 1639 mnv, dok se najvisa zicara penje na 2350 mnv, sto sveukupno cini visinsku razliku od oko solidnih 700 m.

Obertauern je poznat po velikim kolicinama prirodnog snega pa, zahvaljujuci tome, sezona traje od kraja novembra do pocetka maja. Sve u svemu, najpouzdanija destinacija kad je u pitanju visina sneznog pokrivaca. Ako je sezona mrsava, idite u Ober, necete pogresiti  .

Oni koji, pored skijanja, vole da kao uspomenu imaju i spektakularne fotografije predela, nece biti bog zna kako odusevljeni, mada daleko od toga da nema sta da se vidi. Predeli su uglavnom goli, bez sume, sa par impozantnih vrhova koje cete uglavnom videti na vecini fotografija.

Sto se tice staza, njih zaista ima za svaciji ukus. Od plavih, zgodnih za pocetnike, preko crvenih koje preovladjuju, do crnih kojih nema mnogo, ali ce i iskusnijem skijasu zaigrati srce kad se prvi put popne na Gamsleiten 2. Zicare su savremene i brze, uglavnom isklopive sedeznice, i jedna gondola. Gondola ce vas odvesti na jednu od najduzih staza (Zehnenkar). Ova staza ima pogodan polozaj u odnosu na sunce, pa drzi tvrdocu dosta dugo i u uslovima kada je temperatura u debelom plusu. Kad je u pitanju uredjenje staza, Ober ne spada u sam vrh austrijskih skijalista. Hupseri su vrlo cesta pojava, pa sam dobio utisak da austrijanci ne obracaju bas mnogo paznju na ovaj aspekt. Ovo je nesto sto bi moglo zasmetati nekom ko je navikao na popeglana i tvrde staze, ali ne i onima koji su navikli da skijaju po hupserima Bjelašnice, Jahorine ili Kopaonika. Terena za offpiste ima koliko volite, tako da, ukoliko zelite da poboljsate tehniku skijanja po hupserima ili dubokom snegu, Ober je pravo mesto za to. Napominjem da ova opaska oko uredjenja staza nikako nije merena u odnosu na domaca skijalista. Takodje, moje subjektivne utiske oko uredjivanja skijalista treba uzeti sa rezervom, jer su oba vikenda koja sam proveo tamo bila izuzetno topla, sa temperaturama iznad 10 stepeni Celzijusa.

Ono sto stvarno ne treba propustiti ako se vec zaputite u Ober, to su spektakularni apreski party-ji, to je ono zahvaljujuci cemu je ovo skijaliste nadaleko poznato. Barovi poput Edelweis-a, Hochalm-a, Mankeialm-a i drugih odusevice svakog ko odluci skijanje zavrsiti dobrom zabavom, kriglom piva ili austrijskom viljamovkom (popularni willy). Cene su prilicno pristupacne, u proseku, pice kosta 3-4€, sto nije malo za nas skromni standard, ali gledajuci u odnosu na neka druga skijalista (recimo u Italiji), moze se reci da je pristupacno. Oprez prilikom besomucnog ispijanja alkohola! Svaki od ovih barova nalazi se na stazi, pa morate racunati da se treba spustiti po mrklom mraku na skijama niz deonice od kojih neke nisu nimalo naivne.

Cena dnevnog skipass-a je 34.50€, a smestaj je dosta skup i nije ga lako naci, pogotovo u vrhu sezone.

Sve u svemu, skijaliste koje definitivno treba obici, a kad ga vec obidjete, sigurno cete se ponovo vratiti. Ja licno sam postao sentimentalno vezan za ovo skijaliste posle dva odlaska i sigurno cu ici opet .

Linkovi:

www.obertauern.com
www.obertauern.at
www.skijanje.hr/clanak.php?id=12348
www.snow-forecast.com/resorts/Obertauern.shtml
http://en.wikipedia.org/wiki/Obertauern