Nassfeld – Decembar 2009

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Jedrenje – Septembar 2009

Autor: MunZe

aj kad neće niko drugi… šort riport
Osam dana na jedrilici bilo mnogo ubavo, što bi reko čika Steva. Kraj septembra a voda neverovatno topla za ovo doba godine. Vetra smo priželjkivali i malo više, ali ga je bilo sasvim dovoljno da se čovek „navuče“ i na ovu priču ko i za skijanje.
Ukrcali smo se u Tivtu i vrlo brzo stigli do Cavtata, a zatim peglali narednih sedam dana po južnom Jadranu (Dubrovnik, Mljet, Korčula, Hvar, Lastovo i Pelješac). Brodić nam je bio i više nego dobar, pouzdan i skoro nerazradjen. Ekipa na brodu, mešovita … magareća. Jedan zubar, par манагера, najbolji kuvar na svetu, puno IT-jevaca i još više magaradi…pa skijaša, i tako. Sve skupa nas 9. Šege i zezancije ko drva.
Niko nije bio pijan, a popili smo za jedan dobar lager kakvog STR-a. Ne pamtim kad sam tako dobro i slatko jeo, a i čika Rade tvrdi da nije davno kuvao s takvim guštom. Valjda se sve sklopilo. Kad smo već kod Radeta, želim da Vam skrenem pažnju na njega. Mlad, lep, pouzdan, odgovoran, čoek na mestu…al koga zabole za sve to. Kuva brate, za medalju. Transfer u Magarad već ugovoren, tako da ga treba naučiti da skija…al ne previše…i ako može, da se ne povredi. Cilj je dovući ga na planinu, a dalje će sam. Samo ga pustite u kuhinju i ne smetajte.
Kapetan Brana, Ana Slana, Biljka, Sandrina, DrOgan, Vlada Vega, Rade Oliver, tebra munZe (ex Neo i ex Top) i još jedan tebra munZe.
Bilo i delfina usput, ribe ništa ili skoro ništa. Čika DrOgan peco puno a upeco malo….al je zato seckao po vasceli dan. Šunku, pomorandže, mezu, sira, jabuke. I nemoj neko da je lanuo „super-secko“ pred njim.
Ponešto smo i naučili, malo o moru, malo o jedrenju, mnogo više jedni o drugima. Puno smo Vas ogovarali i puno se zezali, a falili ste nam…nije da niste.
Poslednjeg dana smo imali i pravi vetar, pa se jedrilo baš nako (biće klip na youtube-u) s ’drenalinom. A kažu da je u Grčkoj tako svaki dan, pa sad znam gde ću i kako ću. Znam i s kime ću, a znam i ko će da nam kuva. Znam ko neće skidati maramu s glave, ko se neće odvajati od GPS-a, znam ko će da zaspi sedeći i da vesla s četkom…
Umesto zastave zemlje domaćina, viore se gaće. Žuto napred a braon pozadi….
pozzz svima

___________________________________________________________

Iz sna me istrgao poznati glas ćelavog prijatelja.

Prethodnu noć smo dogovorili ono najvažnije: Ustajemo ranom zorom u 4, i isplovljavamo što tiše ne budeći ostale, ne bi li u sledećih 12 sati obdanice prešli tih 60 nautičkih milja … koliko smo ostavili za taj poslednji dan naše male avanture zvane „magareće jedrenje po ostrvljima Južnoga Jadrana“. U ta doba, sav pošten svet spava snom … onim najsladjim, pa se u grupu dobrovoljaca za taj poduhvat prijavilo čak trojica (računajući i onoga koji je celu stvar  predložio). Svi smo pogledali u pravcu kapetana koji je samo klimnuo glavom i rekao … zašto da ne. Krenite polako i bez buke, i ne budite nas ostale dok ne zagusti. Ostali su isto tako klimnuli glavama, uz neizbežno: „…kako da ne, ustaćete Vi u 4…al’ popodne…“
Legao sam u skučenu kabinu ispod krme i pre nego što me uhvatio san, za svaki slučaj razradio u glavi sled radnji koje bi valjalo učiniti, ako me ipak Igor probudi u 4 … kako je obećao.
Nije me probudio u zakazano vreme. Protresao mi je rame, 10 minuta pre 4. Obučen. Mislim da je već imao i cigaru u ustima, dopola ispušenu.
Ustao sam brzo i popeo se na palubu, u nadi da ćemo zajednički konstatovati da „ipak nisu ispunjeni svi uslovi, za tako rano isplovljavanje, da pada kiša, da duva loš vetar … šta god već… da se olakšam u more, i nastavim tamo gde stadoh sa snom.
Ali avaj, stvari sa „olakšavanjem“ su išle nepredvidjenim tokom, te sam morao malo više da se posvetim celoj stvari, a u medjuvremenu je ustao i Vlada. Njih dvojica sada, nisu odavali ni najmanji znak bilo kakve želje da se vrate u krevet. Naprotiv. Vlada je već uveliko podešavao GPS, radeći u tom trenutku ono što najbolje zna.
U sledećih 15-ak minuta smo sve predradnje odradili precizno. Sve je išlo kao po loju, kao da smo sve to radili rutinski, i iz dosade…a ne po prvi put u životu. Otkačili smo se sa bove i upalili motor. U sledećih 10-ak minuta nas je čekao prolaz kroz tesnac i mrklu noć. Igor i ja smo se rasporedili sa obe strane pramca ne bi li na vreme spazili nešto sa čim ionako ne bi izašli na kraj, ali smo bar imali utisak da radimo nešto korisno. Za to vreme je Vlada za kormilom, takodje odavao utisak da zna šta radi.
Ostavili smo svetla iz malog mljetskog zaliva za nama, idući ka Kanalu. Mljetski Kanal vam je ono uzdužno parče mora izmedju Pelješca i Mljeta, ne šire od 10 km, u kojem uvek ima vetra . Ubrzo je stala i sitna kiša koja nas je ispratila iz zaliva. Uklonili smo tendu i videli naša sopstvena poziciona svetla visoko gore na jarbolu. Osetismo   kakvu takvu sigurnost, da nas i ostali na moru vide. Valjda.
Malo smo „vrdulali“ po kanalu, što bi reko čika DrOgan… i vrlo brzo postigli koncenzus u vezi kursa kojim treba da se krećemo. I dalje je sve izgledalo kao da znamo šta radimo…motor je monotono radio na 2000 obrtaja, kurs smo držali bez problema. Činilo se kao da smo sve odradili kako treba, i da sada predstoji onaj dosadan deo … prebacićemo na autopilota da obavi rutinu, a mi ćemo kao neki iskusni da prionemo na kafu. Ostaje još samo da saćekamo ostale da se razbude nakon par sati, i odglumimo odgovorne i sigurne mornare.
Bilo je oko pola 5. Još uvek najcrnji mrak. Učinilo mi se kao da se nešto promenilo u vazduhu, nije više bilo hladno. Naprotiv. Sva trojica smo osetili u isto vreme i pogledali se. Postalo je osetno toplije, a vetar je pojačavao. Nije nam trebalo puno da odlučimo. Pravac vetra i jačina su nam upravo odgovarali, obzirom na kurs. Dići ćemo jedra, pa ako nas to i uspori…uvek možemo da odustanemo i kresnemo ponovo motor.
Ručica gasa nije ni ceo minut bila u „leru“, a mi smo već imali oba jedra propisno napunjena vetrom. I ne samo to, kretali smo se pri tom po idealnom kursu. Plovili smo sve brže i brže. Vlada je pogledom kontrolisao brzinomer kod kormila, i izgovarao sve veće i veće brzine dok smo nas dvojica radili sitne korekcije na jedrima, ne bi li dala svoj maksimum. Brzina se ustalila na 6.5 čvorova, naspram prethodnih 5…koliko smo se kretali na motor. Tek tada smo se setili da on još uvek bespotrebno bruji. Kada ga je Vlada ugasio, nastala je prividna tišina. Kao da je sve stalo, osim vetra i nas trojice. Jedra često umeju da prave šum, pa čak i buku…ukoliko se ne podese kako treba, slično zastavi na vetru. Sada se nisu čula. Samo šum talasa koje pravi trup, i fino brujanje zategnutih sajli koje drže jarbol.
Razmenjivali smo poglede, bez puno reči. Ponosni, što nam je ovako pošlo od ruke. Atmosferi je doprineo i šapat, kojim smo medjusobno razmenjivali to malo reči. Valjda da ne probudimo ostale.
Nagnuli smo se prilično po boku, i grabili tiho ka željenom kursu. Brzina, skoro 7 čvorova. Sve je bilo u najboljem redu i pod kontrolom. Tada sam seo zadovoljno, i zabacio glavu unazad gledajući jedra. Bez i najmanjeg nabora. Zadnji rubovi su imali obris onih čudnih parabola, koje sam kao klinac, mrzeo na časovima matematike. Sada su te krivulje imale sasvim drugi smisao. Palo mi je na pamet, da je neko nekada sedeo za crtaćim stolom, trudeći se da konstruiše ovaj brod i ova jedra. Možda je zamišljao pri tom, baš ovakvu noć.
Neko je primetio da je počelo i da rudi na istoku. Teško da bih to osećanje pripisao adrenalinu. Više nešto, kao sreća.
…nekoliko sati kasnije, smo i dalje jedrili sa mnogo jačim vetrom i sa puno više adrenalina. Ceo taj dan je bio vredan da se bude na tom brodu i s tim nasmejanim njuškama.

…al’ to jutro, jbt

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Fruška Gora, Avgust 2009

Autor: Alpi

Znači:  12345687

Mjesto: Fruska Gora,planinarski dom Strazilovo.
Vrijeme: 08-09 avgust,ljeta Gospodnjeg ’09 . . .bilo pravo suncano!

Iz Kragujevca,Beograda,Novog Sada,Banja Luke,Doboja stigose magarad na “planinu u pokusaju” (kako od milja zovemo FruskuGoru). Skupila se tog dana ceta “mala” ali odabrana. Okupismo se na parkingu nacinalnog parka FG i krenusmo polako uz brdo.
Uspon do doma Strazilovo nije bio nimalo naivan . . . cak sta vise neko dok je uzimao dah izusti: “a da promijenimo naziv u  planinarsko-smucarsko udruzenje Ski Magare”?! Ali,polako korak po korak,dah po dah,stigosmo na vr’ brda! Zabrinuli smo se samo kako ce cika Arsa iznijeti one lubenice kad bude dolazio,ali vjerujemo mi u njega,jos pogotovo sad kad je ost’o bez hupsera to je maciji kasalj za takvu ljudinu. Nismo se ni smjestili kako treba,pade i prvo pivo . . . al je sjelo k’o budali samar  565656! Kroz lisce i uske putice polako se pocese pojavljivati i ostali,najprije Arsa,Drogan i Vlada (Arsa bez lubenica,ali sa manjim hupserom,razocara nas),zatim Stekan,covjek od 2 metra koji je izbijao kroz sumu k’o toranj na Avali i na kraju Top . . . njega smo odma’ prepoznali jos izdaleka,kako i necemo kad se celavica okupana znojem presijavala na suncu i bljestala kroz sumu poput nekog ogledalca. Rasirismo zastavu i druzenje je moglo da pocne.
Kad smo popili po par piva i napravili dobru podlogu za hranu,dodje na red i rostilj. Tu je Vlada pokazao da nije samo majstor za napraviti hljeb i razna peciva,vec da je velemajstor i na drugim poljima sto se tice zdranja. Naravno da ne zaboravimo dam u je u dirigovanju rostiljskom viljuskom nesebicno pomogao I dex (dva magarca su bolja od jednog,vazda bilo),a i cika Crazy je dao svoj doprinos. Da ne bude da nisam nista radio,samo da se zna da zasluge za salatu pripadaju tandemu A&A (arsa&alpi). I posto smo se najeli i napili vrijeme je bilo za rekreaciju,odnosno za fudbal. O tome necemo puno. Jes’ da smo izgubili ali protivnicka ekipa je bila mnogo jaca. Ipak nam skijanje ide vise od noge . . .
Dodje i vece . . . bacise se “karte” na sto,hocu reci prijedlozi za skijanje. Poce polemika gdje cemo,kad cemo i sta cemo. Suva grla u toj diskusiji su se kvasila domacom mucenicom iz raznih krajeva Srbije, a  sire. Dogovorismo se nesto ali o tome naknadno,u nekom od drugih postova. Popise neki i mnogo pa zaspase za stolom,a mi ostali predjosmo u bioskop na otvorenom . . . napreduje ova tehnika danas samo tako. Dobar bi’ film,samo ona klupa tvrda . . . sav sam se ukocio. I tu dodje vakat za pocinak,nek se svak ‘vata svog kreveta!
Ujutro se fino odspavalo,neki cak i do pola 10 ;). Popismo kaficu,potamanismo nekih 70-ak jaja sa slaninom i krenusmo u setnju po “stazi zdravlja”. Crazy se vratio u krevet,ali smo mu mi zato narucili budjenje  zvano “PATAK”.
Setnja kroz park je stvarno bila odlicna i opustajuca. Prodjosmo “stazom zdravlja”,posjetismo spomenik Branku Radicevicu,napravi se par slicica i nazad u bazni logor gdje se gulas uveliko krckao,ali ovoga puta je dirigentskom kutlacom(varjacom ili kako hocete) upravljao Top(posle ulozenih zalbi dokazano je da je slavnom kuvaru Top-u asistira pomocnik Crazy). Za to vrijeme je Drogan pekao kukuruze na rostilju,kao desert.  Pristize tada i naruceno budjenje za Crazy-a . . . da ne objasnjavam,oni koji su bili gore znaju o cemu se radi I to je dovoljno  77777. Ja se prisjetih starih dobrih vremena pa se bacih u kradju sljiva I kukuruza dok gulas ne bude gotov. I konacno kad nas je sve izgladnio,zalijepio nam zeludce za kicmu,slavni kuvar Top oznaci pocetak rucka. Ode gulas dok rece keks . . . sto ce reci da ces Tope i sledeci put ti da pravis.
Skinuta zastava sa “jarbola” je oznacila kraj jos jednog uspijesnog druzenja ski magaradi!
Zelio bih samo da se zahvalim organizatorima iz Beograda I Novog Sada (prepoznace se koji su) na odlicnoj organizaciji. Sledece godine druzenje se mozda organizuje I malo preko granice . . . ko zna ;). Do tada,idemo na skijanje i osvajanje “novih svjetskih ski centara”  . . . e jesam ovo srocio,svaka mi cast  3214378

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Tignes – Mart 2009

Autor: Maja

Zamislite dan koji počinje tako što ustaješ u 6h ujutro, ideš na posao, presvučeš se, sedaš u kombi koji te vozi do Bg, sedaš u autobus koji te vozi narednih 26 sati do odredišta – takav je za mene bio petak, dan koga se svi koji smo bili u Tignes-u sećamo kako početka lepe avanture.
Na parkingu ispred Sava centra dočekala me je grupica nasmejanih poznatih lica, brzo smo se smestili u autobus i krenuli,(vođa puta Nemanjus je vrlo rano pokazao svoj autoritet), kako smo se udaljavali od parkinga dva para očiju nas je tužno pratilo – čika Krejzi, koji nas je kasnije redovno izveštavao o vremenskoj prognozi, koja se većinom pokazala kako veoma tačna i stariji Panta, koji povredivši nogu nije mogao ovog puta da ide s nama.
Put za Francusku prošao je vrlo dobro, da nam ne bi bilo dosadno u busu pobrinuli su se vođa puta, Top i moja malenkost, te smo organizovali, malu igru pitanja – odgovori, koja se završila deljenjem manjih i glavne nagrade – Neši- crni windstoper, da bi usledila pomama za sad već poznatim „droganovačama“ u tri ukusa. Najviše komešanja i smeha izazvalo je jedno od nagradnih pitanja: „Kako se zove životinjica koju je Ogi prošle godine nehotice ubio a koja je inače simbol mnogih skijališta u Francuskoj?“ (vidiš Ogi mnogi su znali odgovor ). Posle kupovine u Albertvill-u stigli smo u apartmane, bili prijatno iznenađeni smeštajem i za veoma kratko vreme se i smestili.
Prvi, pa sve do poslednjeg dana skijanja protekli su u sveopštem druženju, mislim da sam sve vreme na stazi bila u proseku sa 10-tak ljudi, koji su se naizmenično snimali kamerom, „karvali“ i usavršavali stilove. Staze su stvarno lepo popeglane, ali su mlađani Aca i još neki adrenalinski ovisnici vozili van piste, te se čika Mirko često čudio zašto onda nisu otišli na Kopaonik gde bi svuda imali takvo skijanje. Osim prvog dana kada je bila magla, svi ostali dani su protekli većinom sunčano, oduševili smo se vozom koji nas je dizao sa 2000m na 3456 m visine pri brzini od oko 80km/h, žice su super, povezano je oko 350km staza, Tignes je stvarno pravi raj za one koji vole da skijaju van piste. Neki su preferirali Val d’Isère, neki Tignes, ali za mene ništa lepši osećaj nego kad se rano ujutro spustiš po stazi na kojoj još skoro niko nije prošao, širokoj nekad 100, 150 m i praviš one duge zamahe…
Većina razgovora na stazi se vodila oko toga da li su bolja francuska ili austrijska skijališta, Splića je navijao za Austriju, Nemanja za Francusku, Top je malo raspaljivao vatru, kad vidi da se smirila i naravno uživao u tome Rasprava se još nije završila, a i nema nikakvog zaključka, te slobodno mogu da očekujem i da se nastavi na sledećem skijanju (blago njima oni uvek imaju o čemu da pričaju).
Noći su bile takve da smo umorni od skijanja, što bi rekao Ogi mogli samo da „podignemo ček od penzije“, ali je noćna monotonija bila ispresecana jednim odlaskom u spa centar, i jednim masovnim odlaskom na kuglanje, gde je Kljaja došao do izražaja sve nas pobedivši u kuglanju, dobro, imao je žensku publiku, citiram: „Sve devojke koje skijaju su uglavnom zauzete“ i „Ovog puta je više devojaka krenulo s nama na skijanje, čak tri!“. Sve to i ne bi bilo tako neobično, da se, dok smo se vraćali u apartmane, Top nije zaglavio u liftu sa nepoznatim i oskudno obučenim strankinjama, i ne znam nekako mi se činilo da je bio blažen narednih dana.
Da sumiram:
Ovo skijanje je mnogima pomoglo da usavrše svoje skijaške sposobnosti, naravno onima koji su bili otvoreni za to.
Ovo skijanje nije razgonetnulo pitanje da li su bolja francuska ili austrijska skijališta.

Sve u svemu .. mala reč lepa nedelja  kao i sva dešavanja koja su je pratila, drago mi je da sam bila deo istih.
Sve pohvale za organizaciju i nadasve pozitivnu energiju svih.

Do novog viđenja, sve vas pozdravljam

M.

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Hoch Ybrig Davos

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Saalbach – Februar 2009

Autor: Bata Bane

Krenuli u petak oko 22.30, preko Zagreba, Ljubljane, tunelom Karavanke, pa dalje ka Salzburgu, i vec ulaskom u Austriju doceka nas sneg u nenormalnim kolicinama sto pored puta, sto na samom auto putu. Oko 07 h stizemo u Zell am Zee, gde u prodavnici se snabdevamo sa hranom i ostalim glupostima. U Saalbach dolazimo oko 10 h i odmah se smestamo u apartman koji je vise nego dobar.
Ma ljudi sta da vam kazem ski pas za 6 dana jeste 195 eura, al svaki euro se isplati, ona masinerija, gondole, 6 guz, 8 guz i sve to sa koznim sedistima i grejacima bre, ne znam samo dali cemo to nekad videti kod nas.
Staza oko 200 km, od cega 20 km crnih al brate najgore crnih, a ostalo crvene i nesto malo plavih.
Uz kupljeni ski pas skija se u Saalbachu, Hinterglamu i Leogangu. Doplatom od 20 eura moze se skijati u Zell am Zeeu, Kitchibilu, ali mislim da je i ovo sasvim dovoljno jer se za tih 6 dana ne mogu obici sve staze.
Staze su perfektno opeglane, bar to kod Austrijanaca ne manjka, bez obzira na kolicinu snega koja je napadala, cak su i preko dana zatvarali neke staze, gde su isterivali po 5 ratraka na jednu stazu.
Zahvaljujuci mom drugu koji je tamo zaposlen u Ski Akademiji doneo mi je neke statisticke podatke koji govore da je Saalbach treci ski centar u Austriji po posecenosti. U prosloj sezoni je bilo nesto vise od 2.4 miliona nocenja tokom sezone.

Sta vise da pisem , jednom recju ski centar za svaku pohvalu

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Jahorina – Januar (NG) 2009

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.

Tignes – Januar 2009

Autor: Oggy

Daklem ovako… boravih u Tignesu od 3-10. januara. Cetvoroclana ekipa sa pripadajucim cetvorokrevetnim apartmanom – najmanjim cetvorokrevetnim apartmanom u kojem sam ikad bio ali dobro, to je manje interesantno. Uglavnom, smjestaju ne fali nista bitno, i sto je najvaznije, sve je ski-in/ski-out (tj. iz apartmana izlazite direktno na stazu). Pokusacu da vam opisem onaj dio koji vas vise interesuje, a to je kako izgleda samo skijaliste.

Postoji vise naselja sa nazivom Tignes. Posto sam ja navikao samo na skijanje na najvisem nivou nas smjestaj je bio u Val Claretu, najvisem od svih Tignesa, koji ujedno sa Le Lac/Lavachet i cini “glavni” dio Tignesa (Val Claret i Le Lac su medjusobno udaljeni mozda nekih 2km). Ova naselja su odvojena (zaledjenim) jezerom i nalaze se na nekih 2100m n/v. Dosta nize se nalaze Les Boisses i Les Brevieres. Iz Val Clareta zice vas vuku na tri strane, a to su naravno, redom, prva, druga i treca strana.

Otprilike na zapad vodi vas brzi sestosjed Tichot, cija staza nije losa, ali je na njoj uvijek velika guzva, kao i na svim drugim stazama koje se spustaju u neko od naselja. Za “raju iz Tri Doline”: pod guzvom podrazumijevam nesto poput onoga sto se zbiva na stazama koje vode u Val Thorens. Uopste, utisak je da je guzva na 90% dijelova skijalista puno veca nego u 3D. Da li je razlog stvarno to sto 3D imaju duplo vise staza, ili je do razlike u terminima (oba puta smo u 3D bili prakticno u predsezoni) – tek na malo kojoj stazi cete moci da prosisate a da negdje ne zaglavite u saobracaju. Od Tichota dalje imate izbor: spori dvosjed, tanjir ili brzi sestosjed. Dvosjed vas vuce na “naturide”, oznacanu ali neutabanu stazu. Nazalost, ako vas bas ne ubodu smetovi, od njih ne mozete puno ocekivati, jer se naravno sve jako brzo izvozi pa se i potez od 10 metara nedirnutog cjelca bilo gdje po ovim naturide-ovima ili u njihovoj blizini moze smatrati premijom. Tanjir vas vuce na snow park, ali iz nekog razloga ispred prakticno svih elemenata parka (skokovi, gelenderi itd) stalno su bili pobodeni kolci, tako da nismo ni isli. Treca varijanta je brzi sestosjed Grattalu, ciju smo plavu stazu posteno izvozali, onako bas za opusteno uzivanje. Na ovoj strani planine, koja doseze do nekih 2700m mozete dalje otici ka svim ostalim Tignesima, a od staza bih izdvojio crvenu Cyclamen i crnu Sasche. Sasche je onako prilicno “epska”, spusta se skroz u Les Brevieres (najnizi Tignes) i ima nekih 1200m vertikalnog pada koji vas vode kroz more hupsera, strmina, uskih prolaza i zaledjenih dijelova – cesto i u kombinaciji vise ovih elemenata. Uglavnom stvarno vas posteno izmori.

Na sjever mozete ici brzim sestosjedom Les Lanches ili pravim pravcatim vozom, a oba vas vuku ka gleceru Grande Motte gdje mozete izici na najvisi vrh Espace Killy, 3456m. Mi smo imali srecu da nam je prvi dan vrijeme bilo fantasticno, tako da je pogled naravno bio boli glava. Snijeg na gleceru mekan, fantastican, prava uzivancija. Ne mogu posebno da izdvojim neku od staza na gleceru osim Double M, koja je stvarno sjajna – ali nazalost i tu je najcesce velika guzva.

Ako krenete na istok mozete ili nazad u neki od Tignesa, ili u drugu dolinu, gdje se nalazi La Daille. Ako krenete nazad ka Tignesu, ocekujte grozomornu guzvu, osim na crnoj ishupseranoj Campanules. I crna Trolles je jako interesantna, pogotovo njen zadnji dio. Tu imate ogromnu padinu sa koje se, u pogodnom trenutku, kad se guzva malo razidje mozete zaletiti koliko hocete (tacnije koliko imate muda ). Ka La Daille vas vode dva vrha, Fresse i Toviere. Sa Fresse su staze potpuno bezveze (zelene) i trebaju vam dobro podmazane skije da ne morate veslati. Sa Toviere ima par lijepih staza ka La Daille, ali je i na njima nazalost cesto prilicna guzva. Na tim stazama i prestaje vazenje Tignes ski pasa i ulazite u zonu Val d’Isere. U ovoj dolini dojmio me se gornji dio staze Orange i staza OK (na kojoj se valjda i vozi nesto od svjetskog kupa). Opet, pri dnu guzva postaje prilicno velika.

Iz ove doline se mozete prebaciti na vrh Rocher de Bellevarde ili zicom Marmottes ili jos jednim vozom, a odatle imate izbor povratka u La Daille, ili odlaska u Val d’Isere – bilo plavom, ili nekom od dve crne staze. Jedna crna je Epaule du Charvete, koja je puna ogromnih hupsera – mada srecom ne i ledenih. Druga je Face, na kojoj se (pretpostavljam) voze trke spusta. Nazalost, dobar dio Facea je zatvoren za siru javnost, tako da mi ni sad nije bas najjasnije kud se tacno vozi spust. Na jednom dijelu ipak mozete naici na dio staze koji je markiran plavom bojom (ne plava staza, nego ona neka plava farba kojom iscrtaju stazu za spust). Na tom dijelu mi je veoma interesantna bila jedna padina veceg nagiba (u strucnom zargonu: strmopizdina) koja je tako nevjerovatno dobro pripremljena, da mi i dalje nije jasno kako to rade. Zbog strmine svi zivi po njoj puno otklizavaju, ali se za citav dan ne napravi ni jedan jedini hupsercic, a nema ni ledenih ploha (mada je staza jako tvrda).

Nakon sto sidjete u Val d’Isere mozete ili nazad za La Daille, ili prema dva glecera iznad. Interesantno je da vas sa glecera vraca ili crveni Plan, ili crni Rhone-Alps – tako da za silazak u Val d’Isere (racunajuci sve strane) imate 1 plavu, 1 crvenu i 3 crne staze! Nazalost, Rhone-Alps je bio zatvoren zbog treninga, a na Planu je – opet – jako velika guzva.

Glecere iznad Val d’Isere smo nazalost proskijali samo na brzinu – nakon prva dva dana lijepog vremena, slijedila su tri dana sa nesto magle i puno jakog vjetra – kada je ovaj skriboman i zaradio promrzline po nosu (molim da se preskoce zlobne opaske poput “ima i po cemo da zaradi”), tako da nam je za cijeli ovaj prostor ostao samo posljednji dan. Na prvom gleceru staze djeluju dosta blage, ali je snijeg opet pravi glecerski, nema trunke vjestaka, milinica. Na drugi glecer vas vodi Leissieres Express, koji je  od zice – kad malo sredim snimke skontacete zasto. Na drugom gleceru se nalazi i ljetno skijaliste Val d’Iserea, i dvije lijepe crvene staze, Moraine i Cascade, koje me malo podsjecaju na one crvene sa Passo Groste u Madonni di Campiglio, s tom razlikom da je na ovim guzva misaona imenica. Tim prije sam bio zblanut kad sam ugledao 50-ak ljudi kako stoje u redu na tanjiru Signal, koji se nalazi nesto nize. Posto je 90% ljudi u redu nosilo ruksake, pogled gore je naizgled otkrio misteriju: posiroka i postrma padina, neutabana i tri milijarde tragova skija na njoj. Medjutim sve postaje potpuno jasno tek kad se popnes liftom: sa druge strane prevoja, cijela strana planine puna, ali puna powdera. Poucen iskustvom iz 3D  drzao sam se one “ko pita ne skita” pa sam saznao da se odatle moze spustiti na raznorazne strane, pa i skroz do mjesta zvanog Le Fornet koje je i zavrsna tacka Espace Killya (ruta od nekih mozda 1km vertikalnog pada). Nazalost, vec smo bili u cajtnotu za povratak u Tignes, tako da sam bio primoran da izaberem kracu rutu i vratim se na gondolu Vallon de l’Iseran.

Summa summarum, bilo je jako jako lijepo. 3 dana relativno loseg vremena su donekle pokvarila utisak (ne pomaze ni cinjenica da sam u srijedu visio vise od sat vremena na jakom vjetru na zici Fresse), ali smo se lijepo iskijali.

Na kraju, nekoliko predjenja u odnosu na 3D. Reklo bi se da je skijaliste tu negdje po samom prostranstvu ali je dosta vise “razudjeno”. Ovo nazalost znaci i da vam treba podosta vremena da se prebacite iz jednog dijela u drugi. Infrastruktura je osjetno slabija, negdje recimo na nivou Courchevel-a. Poveznice su sve redom brze i moderne, ali spore zice i tanjiri nisu nikakva rijetkost. Osim toga, i guzva je mnogo veca, ali opet, vrlo je moguce da je tu u pitanju razlika u terminima. Moguci razlog je to sto se ove sedmice u Tignesu odrzavao Airwaves, takmicenje freestylera (big air, halfpipe, moguls, ski cross), tako da je navece stvarno bilo sta da se vidi. Uzimajuci u obzir i nemale pare koje valja izdvojiti za Tignes, u odnosu cijena/kvalitet po meni 3D odnosi ubjedljivu pobjedu… Bice da je izbor 3D za prvo skijaliste gdje smo otisli bio zajeb, sad samo moze dole Ili neke varijante kao drug Saponen, manja i manje poznata skijalista pa udri po freeride…

Eto, ko stize ziv do ovde da sve procita, svaka mu cast…

Galeriju fotografija možete pogledati ovde.